Želiš adrenalin – aplaudiraj u 20h

0
820

Bako, kada je tebi rođendan?

-Ne znam mila, između marta i maja, godinu ne pamtim.

Kako to misliš između? Ja znam tačan datum mog rođendana.

-Mila, bio je rat, ja sam bila mala, sve je gorelo, veći deo porodice više nikad nisam videla.

U velikom šoku, bez mnogo razumevanja za njene reči, grlim je, najjače što može jedna petogodišnjakinja da grli.

(Brišem suze što neprimetnije mogu)

Joj bako, mnogo sam srećna što si tu. Je l’ neće više biti rata?

Godina 1999. – ona koju sam jedva čekala, ona koja je trebalo da ostane upamćena kao „prvi razred osnovne škole“.

Veče je, sedimo nas četvoro i gledamo Esmeraldu, tata nam pomalo duhovito dobacuje da ne može da veruje u kakve koještarije se njegova deca i žena udubljuju, u isto vreme tražeći razlog da prođe pored televizora, ne bi li video da li će Esmeralda baš tad progledati, naravno da se svi smejemo.

Prekid programa zbog najnovijih vesti… više se ne smeju… tata ustaje, oblači se i pozdravlja…

Počelo je.

„Mama, šta je počelo, gde će tata“ bojažljivo pitam

– Dundo mamina, ide tata na posao, brzo će doći, hajde da se igramo.

Takvom pristupu moje majke, koja je preko dana bila požrtvovani zdravstveni radnik, a nakon toga još požrtvovanija majka, mogu da zahvalim što se ni tad nisam ničega plašila.

Nisam ni onda kad je moja omiljena građevina, alfa i omega svih mojih tadašnjih oduševljenja, CK, postala samo jedna ruševina u nizu svih ruševina tog opakog rata. Strah nisam, ali tugu jesam.

2020. Sadašnjost.

Počelo je… opet… a sad, i strah i tuga.

I nekad, i danas, i uvek, niko kao majka ne može da smiri. Pomaže i sad, samo… sad sam odrasla, znam šta je „ovo“ – opasan i nevidljivi protivnik, jer bombu vidiš kad padne, a „ovo“ – tek kad ti padneš, a za tobom, padaju i drugi… i tad je kasno za sve.

Novi rat, sigurno najveći sa kojim se moja generacija susrela, a nadam se da mesta za komparaciju neće biti.

Ne volim pravila, ne volim da nešto moram, ne volim ni zabrane, ali onda…

Zabrane dođu da ti sačuvaju život, porodicu…svet!

Čekaj, pa to onda nisu zabrane, to je samo trenutni stil života. I ne, nije teško, čak inspiriše, daje nadu, da možda jednom, kad sve ovo prođe, nećemo zaboraviti da možemo da budemo jedno. Možda ćemo se setiti ove ujedinjenosti sledeći put pre nego što potegnemo za novim projektilima.

A vi, buntovnici…

Koji se uveče skrivate između automobila, sedite preko dana po kafićima, bežite od policije – iznad ste situacije. Je l’ vas puca adrenalin zbog toga? Zbog toga što će sutra možda na desetine ljudi biti na respiratorima – zbog vas. Ako i ne budu, zapitajte se – kakve ste to osobe ako ste u stanju da rizikujete?

Hajde probajte sa nama…

Ostanite kod kuće, izađite u 20h na balkone. Pogledajte na zgradu prekoputa, osetite sreću što vidite svetla u domovima – pomolite se da ostanu uključena. Aplaudirajte ljudima koji se bore za naše živote.

A ja… ja aplaudiram za svoju majku i sve njene kolege – E, TO JE ADRENALIN – OSETITE GA!

I verujte, jači je mnogo od onog kada je Jugoslavija 2002. pobedila Argentinu na Svetskom prvenstvu – sećate se?

Naravno da se sećate, a da li sad možemo korak dalje?

Hajde sad da pobedimo… da pobedimo nevidljivog protivnika, ovaj put, svi zajedno, opet u poslednjoj četvrtini.

Bako, čitala sam malopre o Korona virusu, kako ste ga porazili?

– Ah, mila moja, slogom… samo slogom. Sedi pored bake, da ti ispričam.

Autor: Tijana Delić