Prati svoju unutrašnju mesečinu, ne sakrivaj ludilo

0
718

Gorepomenutu izreku još davnih dana izjavio je američki filozof Alen Ginsberg (Allen Ginsberg), a godinama unazad jedna je od citiranijih na internet nebu. Reči koje su mnogima rasvetlile pute… ili barem zagrebale površinu samospoznaje.

Nikada se više nego danas nije pričalo o autentičnosti i svim njenim dobrobitima, te se logično nameće pitanje – a zašto je toliko važno da čovek bude autentičan, svoj… sve ono što jeste? Ali, hajmo za početak da razjasnimo šta to uopšte znači biti ono što jesi?

Prošle godine shvatila sam da je osnovni preduslov za ljubav prema sebi – poznavati sebe. Zaista poznavati. Onako dubinski.

Da bi bio autentičan i svoj, logično je, prvo moraš znati ko si. Šta voliš, a šta ti ne prija… na šta ti se ježi koža, a zbog čega ti se steže utroba od teskobe.

Koliko je tvom organizmu potrebno sna? Pored koga/čega celo tvoje biće govori DA, a pored koga/čega, uz svo poštovanje, ne možeš da provedeš ni 10 sekundi.

Šta ti je okej, a šta je VAU. Zbog čega nešto zaboli i odakle ta bol potiče? Kako se sa njom nosiš i kako je najlakše otpuštaš.

Koje su tvoje slabosti i mane, te koje od njih možeš da unaprediš u vrline, a koje da jednostavno samo prihvatiš kao deo tvoje nesavršene savršenosti.

E sad, kad si sebe oslušnuo i spoznao, na odličnom si putu da živiš svoju istinu.

Zašto je toliko važno da svoj život provedeš autentičan, svoj? Ukoliko osećaj spokoja i slobode koji osetiš svaki put kad slušaš sebe i postupaš u skladu sa tim nije dovoljan, tu su i brojna naučna istraživanja. Naime, psiholozi potvrđuju da je autentičnost krucijalna za dobrobit mentalnog, ali i fizičkog zdravlja, kao i da su autentični ljudi mnogo srećniji, imaju više samopouzdanja i kvalitetnije međuljudske odnose.

Jedno od mnogobrojnih istraživanja na ovu temu obavljeno je na izraelskom univerzitetu u Tel Avivu. Učesnici su bili podeljeni u dve grupe. Onima u prvoj grupi rečeno je da se prisete i pišu o situacijama u kojima su bili potpuno svoji, dok je druga grupa dobila zadatak da piše o obrnutim situacijama, dakle onima gde su svoje ponašanje izmenili kako bi se priklonili drugima.

Odmah nakon toga, obe grupe popunile su test o sreći koji se bazirao na osećanjima koja su ih prožimala baš u tom trenutku. Pogodićete – oni koji su se nalazili u prvoj grupi osećali su se neuporedivo srećnije od onih iz druge grupe.

Druga studija obavljena na temu autentičnosti zatražila je od svojih ispitanika da opišu
koliko se autentično osećaju u određenim životnim ulogama kao što su student, prijatelj, zaposleni… Istraživanje je potvrdilo da što se ispitanik u ulozi osećao više svojim, to je njegovo lično zadovoljstvo samom ulogom bilo veće, a nivo neurotičnosti manji. Nivo sreće i samopozdanja bio je visok, dok je nivo stresa, te sklonost ka anksioznosti i depresiji bio nizak.

Nameće se pitanje – zašto onda čovek uopšte teži da bude kao neko drugi???

Odgovor je vrlo jednostavan i leži u strahu od odbacivanja. Da bi čovek bio svoj, on ponekad mora da istrpi osećaje nelagode koje donosi izdvajanje iz mase i mogućnost da se nekome ne dopadnemo… što, složićete se, i nije tako nepreživljivo. Međutim, (možda) najveći problem ovde igra iracionalno uverenje osobe, kao i emocije koje ono nosi – ukoliko se nekome nešto naše ne dopada/ne slaže se sa našim mišljenjem, taj neko će nas sigurno i celokupno odbaciti.

POGREŠNO!!!

Zastanite na trenutak i pomislite na neku vama blisku, vrlo autentičnu osobu, prema kojoj gajite veliku ljubav i poštovanje. Sada se setite barem tri njene osobine/interesovanja/mišljenja sa kojima se apsolutno nikako ne slažete. Da li su te različitosti među vama ikada narušile vašu celokupnu sliku i osećaj naklonisti? Da li ste ikada poželeli da je zbog toga odbacite iz vašeg života?

Sigurna sam da je odgovor ne. Baš naprotiv, vrlo verovatno vam je baš takva osoba budila još jači osećaj poštovanja i divljenja jer je toliko izričito bila svoja, puna samopoštovanja, pa ste njeno mišljenje samim tim još više cenili.

Ukoliko se ponašate onako kako se u dubini duše ne osećate, budite sigurni da će se vaša neiskrenost kad tad videti i spolja. Tako ćete drugima dati do znanja da ne poštujete sebe, pa, što bi vas onda oni poštovali? I gle, eto nesvesnog samoispunjavajućeg proročanstva.

Čuvena izreka našeg velikog pisca Mome Kapora: “Mnogima bi se dopao, da se nisi trudio dopasti se svima” upravo aludira na mogućnost da bi vam mnoge osobe kojima se i sami divite, uzvratile osećanja da ste se pokazali u vašem pravom svetlu… čak iako pojedine crte vase ličnosti ne bi kliktale sa njihovim.

A i otkud to pogrešno uverenje da kod druge strane volimo samo ono što je nama blisko? Koliko nas je puta baš nečija različitost oduševila, iako mi to nešto u svoj život nikada ne bismo aktivirali.

Različitost je tako dobra, osvežavajuća i prirodna, laž i foliranje nisu.

Druga, takođe realna mogućnost koja možda najviše i plaši jeste da se konačno prepustite, budete kompletno svoji, ali se prosto nekome ni vaše autentično JA ne dopada, šta god uradili. Verujte, da niste toliko očajnički željni da vas prihvati, možda biste videli da suštinski taj neko ni vama zapravo ne prija. Taj neko jednostavno nije namenjen da bude u vašem životu a vaše energije, unutrašnje vrednosti i interesovanja – dijametralno su različiti. Idete dalje, možda ste izgubili potencijalnog prijatelja ili partnera, ali, niste izgubili sebe.

Wow, zar to nije sjajno?

Igranje na sigurno i klimanje glavom nekad jesu lakši u prvi mah, ali nam zasigurno neće doneti radost na duže staze, i često će nas udaljiti od sebe samog i svoje suštine. Ko je barem jednom doživeo taj osećaj, zna da retko šta tako boli kao kada sami sebi nedostajete. A na sve to, takvo ponašanje ne donosi nam iskrene i bliske odnose, ma koliko se mi trudili da ih zavedemo.

Psiholog i istraživač, Brene Braun, objasnila je jednu veoma zanimljivu tezu – biti autentičan u našoj interakciji sa drugima krucijalna je za razvijanje smislenih odnosa.

“Da bi se veza dogodila, moramo dozvoliti sebi da budemo viđeni, zaista viđeni” – istakla je Brene. Tokom njenog istraživanja u kojem su učesnici bili pojedinci koji su se osećali ispunjeno i konektovano sa drugima u njihovim privatnim životima, otkrila je da svi oni imaju jednu zajedničku stvar – “Bili su voljni da odbace misli kakvi bi trebalo da budu, kako bi zaista bili ono što jesu”.

Drugim rečima, autentičnost je definitivno krucijalna za razvijanje dubinskih konekcija i bliskosti sa drgima – ali, paradoksalno, strah od odbijanja ono je što nas sprečava da budemo autentični.

Na teoriju Brene Braun, savršeno se može nadovezati i čuveno Harvardovo istraživanje na temu “Od čega je satkan dobar život?”, možda i najduže istraživanje koje je ikada sprovedeno. Naime, tokom 75 godina praćeni su životi 724 muškaraca, iz najrazličitijih društvenih slojeva, od prestižnih studenata sa Harvarda, do najsiromašnijih dečaka iz bostonskih četvrti kako bi odgovorili na pitanje na to čuveno pitanje – šta je krucijalni činilac sreće? Za sve ove godine procesom su upravljala četiri izvršna direktora i najjasnija poruka koja je pristigla iz najdužeg istraživanja o sreći glasi:

Dobri odnosi nas održavaju srećnijima i zdravijima. Tačka.

Takođe su dokazane i tri važne lekcije o odnosima:

Prva je da su društvene veze zaista dobre po nas i da usamljenost ubija. Druga: Ne radi se samo o broju prijatelja koje imate i ne radi se o tome da li ste u privrženoj vezi, već je važan kvalitet vaših bliskih veza. I treća: Dobre veze, ne štite samo naša tela, već štite i naše mozgove.

Predlažem vam da poslušate ceo govor i saznate sve detalje ovog istraživanja, verujte mi na reč, vredi svakog minuta.

Dakle, da sumiramo, nema tog odnosa koji može biti zdrav i dubinski ako za početak, bilo koja strana nema slobodu da celovito i izistinski pokaže sebe…

Ili što bi Mahatma Gandi rekao: “Sreća je kada se ono što misliš, ono što govoriš i ono što radiš nalaze u harmoniji.”

Neka vam (nam) ovo bude zvezda vodilja.