Prolaznost i medveđa usluga

0
673

Ljudi su dvonožni paradoks. Oprostite mi što generalizujem, ali sve mi se čini da nas je mnogo takvih – kudimo vražju prolaznost, a opet, svi bismo da nešto prođe – ponedeljak, radna nedelja, čas matematike, velika matura, ispitni rok, zima, reklame. Dakle, da prođemo MI.

Ne delim savete koje ne bih sledila i premda se svojim tekstovima obraćam drugima, prvenstveno se obraćam sebi. U jednom od takvih obraćanja, pre skoro tri godine, napisala sam sledeće:

Drugari, ponedeljak nije loš momak, utorak ima potencijala za mnogo šta, a četvrtak – dajmo mu šansu. Sve su to naši dani. Dani koji prolaze! – jasno nam je? Ako nam je jasno, zašto ih onda odbacujemo? Dani će, ionako, svojevoljno da odu.

Podsetiću vas na jedan detalj. Svi posedujemo jednu supermoć – mi određujemo značenje i dajemo smisao danima. Iskoristite to!

********************************************************************

– Ponosna sam na sebe. Popila sam kafu i počela sa radom, čak sam uspela da doručkujem.

(seen)

typing…

– Kako ti uspeva da obične stvari učiniš važnim?

********************************************************************

Ne znam za vas, ali za mene doručak, kafa, čak prostiranje i slaganje sveže opranog veša, miris proleća, terasa ili dremka nisu male stvari, naprotiv! Da ne govorim o zagrljaju, žmarcima koje proizvodi Ta pesma, zamišljenosti koju izaziva Ta knjiga, Suncu, smehu i osmehu – to su galaksije mog Univerzuma.
Zato mi nije jasno kada neko kaže – obične stvari.

Ne postoje obične stvari, ne postoje obični ljudi i ne postoje ‘ništa posebno’ dani. Sve ima svrhu – makar to bilo pecivo koje smo pojeli dok smo dolazili na posao ili nas je neko, na poslu, ponudio kafom ili smo se raznežili videvši životinju ili nas je raspametila nečija lepota u mimohodu. Možda nas je neko iznervirao u gradskom prevozu ili nas je šokirala nesmotrenost nečijeg postupka ili povredila nepromišljenost nečije izgovorene reči. Sve to je naše. Sve je gradivni materijal kojim današnjeg sebe oblikujemo da bismo bili bolji, sutrašnji mi.

http://storylineblog.com

Odbacujemo dane zato što se nije desilo ništa važno? A kako izgleda to Važno? Kakvog je oblika? Koje je boje? Da li je revolucionarno? Nikad ranije viđeno? Šta je to? Da li je veliko? S obzirom na to da dosežem jedva 160cm u visinu, zakleti sam poštovalac parole – veličina nije bitna. Nije presudno imati, ali je presudno umeti.

Naposletku, uz svu naklonost koju gajim prema afirmišućim citatima, okoristiću se o jedan parafraziranjem – svaki dan je nova prilika da osvojimo svet. Čemu? Hajde da osvajanje i osvajače ostavimo u knjigama iz istorije. Uostalom, zašto bismo bilo šta osvajali, potrebno je samo da živimo naše dane.

Izvor naslovne fotografije: loudthoughtsvoicedout.wordpress.com, autor fotografije: Ravi Roshan