Praška oda Džonu Lenonu

Da li možete da povežete Bitlse i Džona Lenona sa Pragom? Sigurno je da biste ih pre povezali sa Liverpulom, Parizom, Minhenom, Njujorkom….

Prag ili „Zlatni grad“, ima svoje čari. Mnogo atraktivnih mesta poput Karlovog mosta, Starogradskog trga, Vaclavskih namesti, reke Vltave, astronomskog sata… Ne treba propustiti, ako odete u Prag, ni češko pivo, kobasice i kolenice, normalno.

Međutim, u Pragu postoji jedno, na prvi pogled sasvim obično mesto, ali sa toliko tajni, duše, neke prikrivene misterije. Reč je o jednom povećem zidu, posvećenom čuvenom Džonu Lenonu, a tekst koji ćete naći na internetu u vezi sa njim, glasi:

“Mesto na kom su se okupljali turisti i simbol zapadne kulture pod nekadašnjim komunstičkim režimom. Prekriven je ljubavnim porukama i zanimljivim muralima, čak i pre Lenonove smrti.”

Još od 1980. godine ovaj unikatni zid krasili su grafiti koji podržavaju velikog muzičara i slobodan način života. Komunističkim vlastima to se nije dopadalo, te su ga uporno prefarbavali, uglavnom u sivu ili maslinasto – zelenu boju.

dailymail.co.uk

Poslednji put, duboko verujem, zid je prekrečen 18. novembra 2014. godine. Grupa anonimnih studenata koja tvrdi da je sa praške Umetničke akademije, preuzela je odgovornost za krečenje i to na 25. godišnjicu Plišane revolucije u Češkoj, kojom je svrgnuta komunistička vladavina.

Na zidu su tada ispisali Wall is over (zid je gotov).

Ali… Wall is not over. U julu 2015. godine zid je bio živ.

Odmah po prelasku Karlovog mosta, iz pravca starog dela grada, idući prelepim ulicama stigli smo, da li slučajno ili nas je nešto vuklo, do zida. Na prvi pogled interesantno. U dužini od nekoliko metara oslikan je betonski zid. Nacrtan lik Džona Lenona, ispisane poruke, imena posetilaca, crteži…

Zatekli smo ko zna koju verziju. Zid je bio živ. Pulsirao je nekom svojom energijom. Pored njega, mladi Čeh, sa gitarom. Svirao je i pevao Lenonovu pesmu „Imagine“, koja kao da se stopila sa zidom.

Zaposele su me neke neobjašnjive ali divne emocije. Osetio sam, istovremeno i nekakav blaženi mir i spokoj, ali i osećaj bunta i ljubavi… Dok smo upisivali svoja imena i datum posete, stidljivo i sitno da ne narušimo njegovu čarobnost, nekako nestvarno, nenadano, počela je da pristiže, sa svih strana, iz sporednIh ulica, masa ljudi, turista, žutih, crvenih, crnih, belih. Svih rasa. Ko zna koliko nacija i jezika je bilo tu, na ne baš velikom prostoru. Žamor, slikanje za uspomenu, upisivanje poruka, imena… I onda, najednom, kolektivna magija.

Uz Hey Jude, svi smo posedali po ulici, kao po komandi. Kao „Deca cveća“. Izmešale se generacije, boje koža, kulture, jezici. Kutija za gitaru, mladog Čeha, koja je do tada bila gotovo prazna, odjednom se napunila. Nije to bilo davanje radi muzike. Ne znam, više je bilo jedno nostalgično HVALA. Prag je postao u trenu ostrvo Vajt Lejk.

Iako nije bilo kiše, iznad Praga se pojavila duga, kao da je neka sila htela da napravi nebesku vezu između Džona i nas. Bili smo ushićeni, srećni i tužni. Ko zna koje su misli prolazile kroz naše glave. Gens una sumus; We are the family; Jedan smo rod. Ljudi sa svih strana sveta, u jednom gradu, na jednom mestu, povezani nevidljivim nitima muzike, ljubavi, mira, jednakosti, i mladim Čehom. Smešili smo se jedni drugima, osećali neku povezanost, baš tu, na tom mestu. Mladića smo svi videli kao Džona, koji se, ko zna odakle pojavio. Mislim da nije nosio naočare, ali…

Njegova gitara i glas, muzika za sva vremena, koja jednostavno povezuje, pleni, oplemenjuje, rastužuje. Sve se izmešalo. I radost što smo tu, i neka duboka i neizreciva nostalgija… Toliko različitih ljudi na jednom mestu, toliko različitih jezika i kultura, a u stvari, svi smo disali kao jedno biće, sa osmehom u jednom i suzom u drugom oku, ispunjeni blagorodstvom.

U trenu mi pade na pamet misao koliko li se njih u magičnom Pragu, pokraj zida, zaljubilo…

Stizala je sledeća pesma, Here Comes the Sun.

I odjednom, iznad Praga sunce, nikad lepše, ni toplije. Obasjava zid. I Džon, i Pol i i Ringo i Džordž, kao iz neke izmaglice počinju da silaze sa zida. Mešaju se sa nama, posedalim turistima. Ko bi znao šta se zbilo toga trenutka, toga dana. Znam samo da je tu, pored toga običnog, a tako nestvarnog zida, proizvedeno toliko pozitivne energije, koja je odaslata na sve četiri strane sveta.

Wall is not over and will never be.

Živela ljubav.

LET IT BE!!!

Autor: Petar Bijelić