Iz Dnevnika Pegi.Sju: “Hoću da pričam o mirisima, i muzici u mojoj glavi”

0
823

I

(« Hoću da pričam o mirisima, i muzici u mojoj glavi »)

Mislim da sam uvek bila jako senzitivna

Takođe mislim da je senzitivnost reč čiji koren

Potiče od latinske reči „sensum“ ili čula

Pojma nemam

Znam samo da

Uvek sam bila jako senzitivna

Kada su u pitanju

Nadražaji

Mojih čula

U konzumiranju

Sveta

Oko sebe

Pa mi rekoše da sam plakala i plakala,

Kao beba, da su mislili da nikada neću prestati

Ali jesam u jednom trenutku

I tada sam postala svesna retkog talenta

Koji imam da osećam stvari

Posebno mirise i melodije

Mirise i melodije

Svuda oko sebe

Pa sam plakanje zamenila igranjem

I igrala sam, igrala

Osećala sam mnogo dok sam odrastala

Mnogo oporih mirisa i

Divnih melodija koje su se

Lepile za njih

Najčešće su bile čisti ti

Impulsi

Mogla sam da ih osetim

Pod jezikom

Da igram i da se

Prisećam

I tada su suze

Opet kretale

Ali to su bile one

Dobre

Slane i čiste

I sećam se i parfema

Koji je moj baba nosila

Na plavoj marami

Sa kojom sam se često igrala

Pa kad sam poslednji put

Provela Subotu na buvljaku

Plainpalais-a

Tu je bio simpatični krezubi tip

Koji je prodavao minijaturne bočice

Retro parfema

Izloženih u kartonskoj kutiji za cipele

I otvorila sam lagano svaku,

Baš svaku

Mirisala sam sve dok me mozak

Nije zaboleo

I doživljavala

Erupcije

I slajdove

Uspomena

Jednu za drugom

Gledala sam u te malene stvari

I razmišljala kako je neobično

Da ono što se jednom čini

Kao mrtvi objekat

Sačinjen od stakla i plastike

Sa kitnjastim Yves Saint Laurent logom

Samo produkt konzumerizma

Već sutra spreman da se baci u smeće

Za nekog drugog je zamrznuti fragment

Memorije

Poslednjih viđenih dana

Definisanih idealističkim konceptom sreće

Sećanje na bebe koje su prestale da plaču

Na decu koja su igrala sve dok im se

Ne zavrti u glavi

Na  gradove

Pre destrukcije

Na čist horizont

Na oazu

Na raj

Uzela sam na kraju jedan parfem

Koji me je podsetio na ukus pečene piletine

I prženih krompirića

Koje smo često voleli da pojedemo

Na leto tamo na

Belom platou

Gde sam uvek mogla

Da trčim bosa

Napravila sam svoj izbor

I otišla nazad u studentski dom

Razmišljajući o mirisima

Svog rodnog grada

Pitala sam se gde su

Isparili, gde su oni

Sada u mestu

U kojem plastika miriše

Kao suvo zlato

I ništa više osim

Mirisa neutralnosti, novčanica

I belog luka u nedeljno popodne

Razmišljala sam o tome i dok sam

Ređala ponovo gaće i čarape

Za povratničko putovanje

O tome šta zaista tražim

Tu u plastičnom raju

Koji idealistički koncept

Bi sada mogao da me zadovolji

Kakav miris bi opet mogao

Da me natera da zaigram

A onda sam se vratila kući i shvatila

Čim sam izašla na Glavnu železničku

Bio je to miris prljavštine

Smoga i pathosa

Koji mi je toliko nedostajao

Miris metala

Miris prašine

Nikada kristalizovan

U mom umu pre toga

Miris čađi

Nikada verbalizovan

Do ove tačke

Bez povratka

Nikada pre demistifikovan

Uvek poznat samo kao

„Miris moga grada“

Misteriozan

I jedinstven

U svom postojanju

Imala sam par dana

I samo sam hodala i hodala

Odavno je prošlo vreme

Kada sam igranje zamenila

Sporim hodanjem

Pravo uz stepenice

I dole do reke

Po smrdljivim pijacama

I vlažnim ulicama

Hodala sam

Satima, danima

Nedeljama činilo se

I verovatno su neka kola

Pokušavala da me ubiju jer

Jer su vozači bili umorni i besni

Samo sam hodala i mirisala

Pokušavala da odvojim sve te

Tanane slojeve

Miris slatkog od

Mirisa kiselog kupusa

Miris ćumura

Na svakom ćošku

Zvuci koji dopiru iz raznih kola

I buka, buka

Toliko buke

Da mi se zavrtelo na tren

U glavi

Jer ovde je mirisanje

Posebni ritual

Stvar umetnosti

A umetnost nije

Stvar uzvišenosti

Niti dara

Već akt

Osećanja

I svakodnevnog

Preživljavanja

Ovde se umetnost

Krije u

U detaljima

Jer ovde su male stvari

Sve što  čovek može da dobije

Ovde je svaki miris

Nadražaj

Koji nagriza

Koske

Čađ koja

Ispunjava sve pore

Pa sam se mislila

Dok sam lutala

Kako nikada više

Neću moći predugo

Da ostanem

Ovde

A da ne zaplačem

Ili ponovo zaigram.

Iz Dnevnika Pegi.Sju

04.01.2018

Sanja Vasić