Sonja Lundin: “Umetnost je alhemija!”

Došle smo u jedan vijetnamski restoran, po njenom izboru, sele pored prozora da slušamo kišu i spontano krenule priču. Izvadila je pribor i usputno krenula da crta. Pričala nam je o životu, umetnosti i mački Isadori. O njenom poimanju doma, pripadnosti i prvom konjiću kojeg je nacrtala.

Deo nam je prenela rečima, a deo je ostavila i slikama da ispričaju svoju priču.

Za početak, kako bi opisala, ko je Sonja Lundin?

Sonja Lundin je mlada umetnica koja na svet i umetnost gleda kroz više dimenzija i kroz mnogo proputovanih i proživljenih priča. Samouka slikarka koja je menjala dom kroz nekoliko država i gradova, a samo je u jednom osetila sigurnost i pripadnost, a to je Beograd.

Kako si otkrila talenat i strast prema slikanju?

Slikanje je počelo instinktom. I dan danas pamtim jednu scenu iz vrtića, svi smo sedeli za stolom i crtali, kada me je vaspitačica izvela, podigla moj rad i uzvikivala: ,,Vidite, vidite” . Bila sam zbunjena i nisam znala da li je to zato što je dobro ili loše. Sada kada se osvrnem na tu situaciju, mislim da mi je odgovor prilično jasniji (smeh).
Šalu na stranu, moguće da je malo i do gena. Deka je slikao, sestra takođe voli da slika. Čak smo i mamu terale kad smo bile male da nam crta Britni Spirs. Odlično je to radila iako je bilo protiv njene volje (smeh).

Napomenula si već da si se selila često u razne gradove i države. Kako je to uticalo na razvoj tebe kao ličnosti?

Uh, da. Živela sam u Moskvi, Stokholmu, Beogradu, Berlinu… Zavisno od tate, pošto je on diplomata i svi pratimo njega. Menjali smo razne kulture i državne sisteme, što je dosta uticalo na mene, ali prvo shvatanje sebe i svoje svesti vezujem za Beograd. Tek tu mi se javlja osećaj doma i tu sam ,,pustila svoje korenje”.
U Berlinu sam pohađala privatnu školu gde ti, jelte, svi posvećuju maksimalnu količinu pažnje. Otvoreni su za bilo koju vrstu pomoći i rade zajedno sa tobom na tvom napretku. Recimo da sam živela pod staklenim zvonom. Nakon toga se prebacujem u Stokholm, u državnu gimnaziju, gde se susrećem sa realnošću i činjenicom da nisi jedini na svetu, što malo ume i da boli, ali ti bude dodatna lekcija u odrastanju i shvatanju sebe i svojih mogućnosti.

Nakon gimnazije odlaziš u Veliku Britaniju, u Glazgov, i upisuješ filozofiju i istoriju umetnosti na jednom od njihovih poznatih univerziteta. Šta te navodi da se nakon godinu dana ipak vratiš u svoj grad i prekineš studije?

Tako je. Odlazim tamo u nameri da upišem školu i smer koji su najsličniji onome što me zanima. Međutim shvatam da moje mentalno stanje trenutno nije dovoljno stabilno za tu samostalnost i odvojenost od porodice. Jako mi je falio dom. Taj grad kao da mi je narušavao sigurnost. Premišljala sam se šta da radim, ali je ipak preovladalo to da se vratim tamo gde sam svoja.

Po povratku u Beograd rešila si da napraviš svoju prvu izložbu. Iako je već u toku druga, hajde da se na kratko osvrnemo i na prvu. Šta ona za tebe predstavlja? Šta je za tebe ,,Dobro drvo”?

,,Dobro drvo” odnosi se na moje kolebljivo razumevanje pojma DOM i na moje stalno propitivanje kako zamrznuti osećaj pripadnosti.

Radovi su nastali u želji da podstaknem empatiju i zahvalnost svih onih koji imaju tu privilegiju da znaju gde pripadaju, ali i da se poistovetim sa onim drugima, koji i dalje tragaju.
Izložba ne proizvodi isključivo slatkasto-gorki ukus melanhonije, već proizvodi i spokojno stanje za stvaranje životnih konstanti.

,,Dobro drvo” je inače moja omiljena knjiga iz detinjstva koja se bavi temom darovanja i primanja. Koliko smo spremni da damo za nekog koga volimo, a koliko je dozvoljeno da od tog nekog i uzmemo. Sve je urađeno kroz metaforu.

Kakvi su komentari tvojih bližnjih, s’ obzirom da su na većini slika upravo oni?

Možda će zvučati neskromno ali su zaista svi oduševljeni. Sudeći po njihovim komentarima mislim da sam uspela da prenesem emociju, a to je i bila moja jedina namera. Jedan drug mi je pisao nakon izložbe o tome koliko ga je portret mame i tate dirnuo i potresao, jer je tako intiman i ličan. Taj njihov iskreni pogled i ljubav u očima. Lepo je videti da je to osetio još neko pored tebe.

Jedino što imam da zamerim sebi je možda to što nisam ljude dovoljno vodila kroz priču, što ću zasigurno popraviti na sledećoj izložbi. Prvi put se nalazim u toj ulozi domaćina, pa sam malo i ja bila izgubljena.

Svakako da je to bio veliki korak za tebe i da ti je donelo sigurnost za sledeće projekte. Ali, šta je to što ti je najviše doprinela ova izložba u ličnom razvitku?

Najviše me je naučila tome da se pre svega opustim.
Da se ne plašim da preuzmem kontrolu kada je to potrebno. Uvek će nešto krenuti po zlu, to je prosto prirodna pojava, važno je samo da znam da se nosim sa tim.
Ranije sam se mnogo više opterećivala oko toga, sada prosto znam da će sve doći na svoje, čak i ako ne ide po mom striktno zacrtanom planu.

Sada se možemo vratiti na trenutno aktuelni događaj i tvoju novu izložbu ,,Portreti”. Ispričaj nam nešto više o njoj. Kako ih ti doživljavaš i šta je presudilo da se naziv zasniva baš na toj jednostavnosti?

Već neko vreme se intenzivno bavim portretima. Smatram da je portret jedna moćna forma slikarstva, jer njome umetnik pokušava već prvim utiskom da prenese najupečatljiviju osobinu i duh modela. Da bi se uhvatio nečiji duh onakav kakav zaista jeste, bitno je da sagledate svoj model onako kako ni on sam sebe ne sagledava. Ključ naziva i jeste u toj jednostavnosti jer želim da prikažem ono glavno i osnovno što portret kao takav nudi.
Izložbom preovladavaju mali formati slika, što je veliki izazov kako za mene, tako i za publiku, jer su na njima intenzivniji detalji i zahteva ozbiljan perfekcionizam.

Kako biraš koga ćeš slikati? Gde pronalaziš inspiraciju?

Sve su to neki (za mene) specijalni ljudi. Ljudi koji na mene imaju uticaj, nevažno da li je to dobar ili loš. Neke portrete sam čak slikala iz mržnje. U procesu jednog rada su me emocije besa odvele toliko daleko, da sam došla do granice suza. Na taj način, slikajući njih, dovodim sebe u stanje svesti i smirenosti gde shvatam da sam zapravo iznad tih ljudi. Kao da sam im time dokazala svoju nadmoć. Fenomenalan osećaj.

A inspiraciju pronalazim svuda. Od trenutaka koje vidim na ulici pa mi ostanu u sećanju, do starih porodičnih slika, slika na koje nalećem na internetu itd. Mada se u zadnje vreme trudim da sama fotografišem momente koje želim da slikam. Vratila sam u funkciju dekin analogni aparat pa fotografišem sve što mi je oku zanimljivo. Nekada spojim i više slika, pa to dobije jednu celinu i smisao.

Koja slika u tebi budi najveća osećanja?

To je slika koja predstavlja ovu izložbu – Helene.
Na tu sliku sam sasvim slučajno naletela na jednoj društvenoj mreži.
Ne znam kako bih opisala šta u meni budi, ali kada sam videla tu kosu, lice, tu gracioznost, samo sam osetila momentalnu potrebu da je naslikam.

Kako se osećaš dok stvaraš jednu sliku?

Dok slikam uglavnom nemam ekspresije osećanja. Ona se najčešće rađaju ili u pauzi slikanja ili tek po završetku slike. U tim trenucima sam jako skeptična kako će sve ispasti. Može ispasti jako dobro, ali može ispasti i jako loše, svakako, ne odustajem dok ne završim neki rad. To sam naučila od jednog profesora likovnog i svaki put mi odzvanja u glavi dok slikam – nezavršeni rad nikada ne bacaj, jer ne znaš šta može ispasti od njega na kraju.

Šta za tebe predstavlja umetnost?

Za mene je umetnost dijalog između publike i umetnika. Umetnost je ideja koja se nekako sprovede kroz tehniku, ali ne predstavlja ništa bez publike koja je posmatra.
A umetnik kao takav, on je jedan drugi fenomen. Umetnik je neko ko je ignorantan, neko ko traži emocije u samom sebi. Emocije koje želi da izrazi i sprovede nekom tehnikom, i taj deo već nema veze sa publikom.
Mada, ne može umetnost postojati bez tog dijaloga. Tu treba biti reakcije kao u alhemiji. Da! Umetnost je upravo to – alhemija! Dva predmeta koja se spoje da bi napravila reakciju.

I za kraj, reci nam, šta za tebe predstavlja dobar vajb?

Dobar vajb je kada ti nešto PRIJA!
Prijatno sunce na splavu.
Prijatna mačka na krevetu dok ja slikam.
Prijatni prijatelji oko istog stola sa punim stomacima.

Fotografije © Sonja Lundin