Provincijalizam će nas sahraniti

Kada mi neko kaže: “A što toliko cirkaš?”, uglavnom je to jer je primetio da baš mnogo pijem, ili, jer mu nije jasno kako neko toliko može da popije. U oba slučaja, javi mi se ekstremna potreba da podignem flašu – koja se nalazi uvek u takvim trenucima u blizini – i kroz par gutaljaja dam odgovor.

Bilo je i onih, mada moram priznati ređe, nego ovih gore, zašto pušim – iako pušim samo kada pijem, a to je vikendom – dođe mi da pojedem paklu sa sve onim celofanom, i da ga ubrzo nakon toga izbacim kroz debelo crevo, pa da ga iznova prožderem, ne bi li dokazao toj osobi da gajim izluđujuću porokofiliju prema svemu što može da uništi moje prečasno okađeni organizam.

Da ne baljezgam previše, p(r)oročni ljudi, pre svega, nose najveću krstaču, bodljikavu žicu oko glave i oreol socijalne zabrinutosti za njih. A niko ne zna, da baš te ljude zabole uvo – barem do određenih godina –  za sve te dušebrižničke pomisli.

Mada, staklenozvnoaški jezici, i nakon ovih par rečenica će baciti anatemu na mene zbog širenja opakog jeresa, među ovom naivnom i tek napupelom omladinom, koja, nadajmo se, drži cigaru u uglu desne usne, dok se češka između nožnih prstiju u toku čitanja ovog teksta.

“Pa kako možete da objavljujete ovakvo đubre od teksta na ovakom pozitiva portalu?”, dobroćudni jezik bi u komentaru tako nešto napisao. Tako je, sećam se, bilo oko nekog navodno diskutabilnog teksta u kojem se pominju seks i narkotici pod žargonskim akcentom. Jer, bogo moj, naša omladina – a mislim na onu legalnu – je i više nego umivena crkvenom vodicom svakog petka i subote uveče, a nedeljom je prva na liturgiji.

A u toku idenja do toaleta, između pisanja ovog teksta, prisetio sam se isto jedne situacije, od mnogobrojnih, iz “Zaokreta”,  kada sam u društvu, kako bi se reklo, budućih intelektualca, mislilaca i ako mogu slobodno da kažem, velikih budućih stručnjaka, mislim da je bilo, u oblasti medicine i ekonomije.

“Jaoj, nešto mi se ne sviđa ovo mesto”, reče neki tamo. Iskreno, ni meni se nije sviđalo, al’ iz drugih razloga, jer je monotono.
“A gde ti izlaziš?”, upitah.
“Ah, pa ja volim po kafanama da idem, ovo mi je nekako Metalika fazon”, zacakliše mu se oči kao da će da me poljubi.
“Po kojima kafanama?”, već nezainteresovano sam nastavljao debilizam.
“Pa, znaš, one ‘Ona mala’, ‘Jazbina’, i ona na vodi”, završio je svoje izlaganje. Dalji tok razgovora nije bitan. Ali, više se nisam viđao sa tim ljudima.

A bilo je i onih pseudo-intelektualnih dijaloga, kada se priča ko šta trenutno čita. Pored toga što većina daje odgovor da ne čita ništa, ova manjina uglavnom se izlaje sa Igrom prestola ili, u ranijim danima, Hari Poterom. Oni „prosvećeniji” kažu, najčešće, da im je Bukovski omiljeni pisac. “Jer ne postoji pisac koji tako dobro poznaje ženski svet”, kliše je odgovor na koji su mi davali.

Tako da, call me prizemnim, površnim, isfrustriranim ili, ako je lakše, kompletnim idiotom, al’ počinje izuzetno da mi bude bitno kakavu ko muziku sluša, kakave filmove gleda ili knjige čita. “O ukusima se ne treba raspravljati”, poješće kaku neko. A to je najveća izgovorena glupost.

Jer nije normalno da neko ko će sebe sutra smatrati ne znam već čime, i koji će od drugih tražiti da ga uvažavaju zbog njegovog rada, znanja, čina ili ko zna već čega, da mi složi facu kada pokušavam da mu razotkrijem masonski očuvanu tajnu da Metalika nije žanr muzike. I da nisu svi ljudi koji slušaju “tu vrstu muzike” štrokavi. I da se ljudi ne bodu, niti su se ikada boli, džointom u venu. Kao i da nije sramota pomenuti reč “seks” u društvu, a da se ne zacrveniš. I, pobogu, to što je neko gej, nije njegova životna kategorija.

Tako da, ne može više niko da mi kaže da nije bitno kakvu muziku sluša. Niti po kakvim mestima izlazi. Niti sa kakvim piscima provodi slobodno vreme. Niti sa kakvim ljudima se kreće. Takve stvari nas determinišu, a ne da li pušimo, ili sa kime se fircamo. Pa, jebo te bog, provincijalizam će nas sahraniti.

Izvor fotografija: screenweek.it, tumblr.com, quickmeme.com