Nosferatu – simfonija užasa i središte jeze

Duh Noći vještica najbolje se može ispratiti povratkom u središte jeze i u sami korijen sraha, dominantnog osjećaja tokom gledanja filmova horor žanra. Važno je prisjetiti se odakle je sve krenulo, i šta je utabalo put današnjim ostvarenjima, od kojih nam pristiže nesanica i podiže se puls.

Za današnjeg gledaoca, naročito onog ko je iskonski ljubitelj horor žanra, pa se podrazumijeva da se susreo sa mnogim sablasnim scenama i uvrnutim filmskim situacijama, film Nosferatu, simfonija užasa, na prvo gledanje možda i ne bi izazvao onakve reakcije kakve je izazivao u vremenu u kojem je nastao. Toliko je dalek period kad je njemački ekspresionizam počeo da uzima maha u filmskoj industriji, da se mora uzeti u obzir da tehnologija toga vremena nije bila razvijena, i da su autori na drugačije načine morali da izraze svoje misli i ideje.

Foto: filmaffinity

U periodu nakon prvog svjetskog rata, njemački ekspresionisti grade jedinstven stil kad je riječ o filmskoj umjetnosti. Ta nezavisnot izražaja i neizmjerna potreba za prikazivanjem ideje, stavljanja u centar zbivanja mističnost i okultizam, proizilazi iz razaranja koje je rat sa sobom donio. U opštoj zbunjenosti, depresiji i uznemirenosti društva, kod filmskim umjetnika javlja se potreba da se svijet realnosti pokrije velom iskrivljenosti, izobličenosti i izopačenosti. Za ekspresionistu pretjerivanje i preuveličavanje značilo je uspješan način da sebi i publici objasni tamu svijeta u kojem se nalazi, i da pokuša da ispolji svoje strahove kroz sliku, a gledaocu da pruži mogućnost da se poistovijeti sa likovima i da se pripremi za haos koji je u svijetu počeo da buja.

Lik čuvenog grofa poznat je i onima koji nisu gledali film, prepoznatljiva, blijeda prikaza Orlok, u punom sjaju svoje nakaznosti, vrlo je čest prizor na internetu, pa i pored svoje učestale pristnosti i dalje izaziva osjećaj nelagode i neprijatnosti. Fridrih Murnau snimio je film 1922. godine i time započeo eru horor žanra. Film je prvobitno zamišljen kao adaptacija Bram Stokerovog Drakule, ali zbog problema sa autorskim pravima, Murnau je morao da uvede određene izmjene, s tim što je kostur priče ipak zadržao. Ovaj film, ali i sam lik Orloka, moraju se posmatrati kroz prizmu ekspresionističkih zamisli i poduhvata, jer su upravo tadašnje filmske konvencije i maniri doveli do toga da lik grofa i dan danas bude do te mjere jeziv. Kompletna atmosferičnost u filmu uzrok je emotivne rapsodije koja se razvija prilikom gledanja filma, a ostaje dugo nakon njegovog završetka.

Bez obzira na potpunu uskraćenost tehnoloških pomagala, Murnau je uspio da stvori skučenu atmosferu i da dočara filmski ambijent tako da izgleda prirodno. Zanimljivo je to što su izvrnute slike, pretjerana teatralnost i naglašenost, nešto za šta bi današnji gledalac pomislio da nema šansu da predstavi realnost atmosfere, međutim, upravo je u tome maestralnost ovog filma – bez obzira na izvrnutost i ekspresivnost polazi mu za rukom da pruži osjećaj realnog.

Lik grofa Orloka je iskarikiran, on izgleda kao crtež, prikaz iz košmara, sa prenaglašenim bijelim tenom, dugačkim noktima i zubima. Prva pomisao je da takav lik zasigurno ne može biti stvaran. Međutim, cjelokupni eksterijer, efekti i način na koji su drugi likovi izgrađeni, dovodi do potpuno drugačijeg utiska o Orloku. Kontekst je veoma značajan za ovo filmsko ostvarenje, jer se sepcifičnim manirima postiže jasnoća i pravi prikaz karaktera samog filma i onoga što ima za cilj da prenese.

Bitno je uzeti u obzir da je nijemi film svakako zahtijevao veći angažman kroz neke druge postupke, te da su reditelji oprezno morali da osmisle svaku radnju da bi gledaoci mogli pravilno da prime poruku. Autori su bili svjesni da fotografija igra najvažniju ulogu u procesu prenošenja poruke, kad je riječ o temama koje su njih okupirale, pa je po tome i sam pravac dragocjen. Taj grč, stiska i nered koji su morali da pokažu, zahtijevao je raznovrsnu mimiku, pokrete, akciju, pa nije bilo mjesta za statične radnje, a osjećaj tjeskobe morao je uvijek da ispliva i da se kao takav prenese na gledaoca.

Foto: filmaffinity

Sa izrazitom šminkom, u izobličenoj scenografiji, Orlok dobija svoje prave osobine. U kontrastima, koji su najviše zatupljeni, njegov lik usvaja svoju punoću i izvršava svoj zadatak. Kontrast u bojama, facijalnim ekspresijama i drugim elementima u kadru, dodatno povećava Orlokovu strašnu prirodu. Kontinuiran napon kroz koji gledalac prolazi, uvijek najavljuje nešto, i upravo to pitanje šta će sledeće da se desi, izaziva strepnju koja je krajnji cilj filma.

Lik Orloka stvoren je kao nepresušan izvor zla, i to onog zla koje gledaoca navodi na neprekidan strah, na sveprisutnost gorčine i očaja. On je poput nevidljive sile koja se podmuklo kreće i napada. Orlok se može tumačiti kao simbol jednog osjećanja, duha jednog vremena i obilježje društva u datom trenutku. Zanimljiva je upotreba vinjeta i zatamnjeni uglovi na prelasku iz jednog kadra u drugi, što takođe doprinosti mističnoj i zastrašujućoj atmosferi, a naročito efektu iznenađenja i ponovnom pitanju šta će biti sledeće.

Igra sa sijenkama i potpuno korišćenje crno-bijelih tonova najbolje uvode u stanje emotivnog razaranja. Motiv sijenke prirodno asocira na skrivenost, neočekivanost i apatiju, i lik grofa Orloka zasigurno ne bi mogao tako vjerodostojno da se prikaže da je sniman u boji. Snimanje grofa iz donjeg rakursa takođe ističe njegovu veličinu, ne samo bukvalno i fizički, već veličinu njegovog zvjerstva, a samim tim veliča i emociju u gledaocu.

Foto: filmaffinity

Na temu grofa Drakule rađeno je mnogo filma, a skoro svi prikazi vampira liče jedni na druge, do te mjere da više nijedan gledalac ne može da se poveže sa osjećajem straha.

Murnau je na svojstven način izgradio lika koji se sa prvim upoznavanjem jako teško zaboravlja, a utisak njegove konstante prisutnosti ne može lako da se otrese. Ovo je onaj junak koji se suptilno približava gledaočevoj mašti, ali duboko u nju zaranja, razvijajući čitav spektar paničnih doživljaja.

Možda su savremeni horori svojevrsni prikazi današnjice, baš kao što je Nosferatu bio slika svog vrijemena. Zasigurno je da je riječ o filmskom klasiku koji je utabao staze nebrojanim horor pričama, koje vrijebaju sa malih i velikih ekrana i ove Noći vještica.

Cover foto: German poster by Albin Grau. Source: brentonfilm

Anđela Bulajić
Anđela Bulajić
Producentkinja koja svoju suštinu vidi u pisanoj riječi. Pasionirani čitalac i ljubitelj svih kreativnih poduhvata, od kojih se osmjelila da se oproba u slikarstvu, grafičkom dizajnu i baletu. U pokušaju da objasni svijet poezijom i prozom, u idealnom univerzumu bavi se isključivo filozofijom i pisanjem, u onom realnom urednik je u izdavačkoj kući. U svakom slučaju, u svim varijantama udružena s knjigama, a u slobodno vrijeme dopusti i filmskoj industriji da je opčini. Sve što je okružuje koristi kao predmet inspiracije.