Hronike o sanjarima – Mali Princ

Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno je očima nevidljivo.”, šapućeš mi.

Sklanjaš lagano svoje šake s mojih očiju. Svesno znam da zbog dodira tih istih prstiju izabrala bih da zauvek živim u mraku. Govorio bi mi da – Što smo bliži smrti, osećamo se više živim.
Takvi su bili ovi trenuci sa tobom. Jednaki lepoti života i smrti.
Divlje dete sa zilion Galaksija u svojim očima. Otkinut od neba i sačinjen od slobode. Jedan Mir i jedan Vir.
Na samoj ivici krova sveta, ruku širom otvorenih, zagledana u večnost obojenu sumrakom boje vanile, gladna slobode, gladna tebe, postojim. Prstima pokušavam da dotaknem Nebo, ali je ono već uveliko na mojim dlanovima. Jer dodirnuti tebe bilo je dodirnuti Nebo. I svi krovovi ovoga sveta bili su samo tvoji. Vetar mi mrsi kosu dok šapuće mi slova tvoga imena. Izaziva me. Smeje se. Igra mi se pod prstima.
Krišom te posmatram. Pogled ti luta u daljinu dok spokojno dišeš.

Da li si stvaran?

Autor fotografije: Paolo Raeli

Noć je bila izmišljena za nas. Nazivali bi nas – Sanjarima. Prepušteni putevima besciljnim i vremenu koje  za njih nije postojalo. Na prednjem sedištu tvoga auta, oslonjena na prozorska okna, prstima šaram zamagljena stakla dok pratim svetlost koja menja oblike. Na radiju neka poznata melodija, uvlači se u svaku poru mog tela.Tišina svojim nitima para prostor izmedju nas. Ali ona je oduvek bila najglasnija. Svetlost se bezobrazno igra u tami, i kao da me svojim prstima izaziva dok iscrtava nevidljivim dodirima tvoje lice koje nemo posmatram. Pališ cigaretu i prislanjaš je usnama.
Zatvaram oči dok slušam ti dah, i osećam mir i miris crvenih ruža.

Da li si stvaran?

Autor fotografije: Paolo Raeli

Krov tvoje zgrade. Miriše na jutro. Zarobljena u večnosti jednog trenutka, gledam ti oči, dok nemo, dodirima crtaš mi po licu. Previše ponosna da bih zaplakala pred tobom.
„Izgubljeno je samo ono čega smo se odrekli“, govoriš mi.
Usnama ti se otima osmeh dok prstima mi prelaziš po istim.
„Šta će se desiti ako se zaljubim u tebe?“
Zastaješ. Pogled ti luta ka horizontu. Prislanjaš cigaretu usnama dok udišeš njen poslednji trag.
Tišina ispunjava prostor između nas. Ali je ona oduvek bila najglasnija.
„Sve.“ Odgovaraš. Bacaš cigaretu. Ustaješ i odlaziš. Koraci ti se gube u daljini. Nestaju.

Negde na samoj ivici krova sveta, u beskonačnosti horizonta boje crvenih ruža, prstima pokušavam da dotaknem Nebo. Ali je ovaj put vrhovima prstiju mojih ono isuviše daleko.

I dok plameno Sunce budi me, znam, da opet srešćemo se.

Autor fotografije: Paolo Raeli

Fotografije: Paolo Raeli