Čovek ne pruža potpuni potencijal ispod staklenog zvona

0
716
Čovek ne pruža potpuni potencijal ispod staklenog zvona

Ove nedelje inspiracija beži od mene. Skriva se u pukotinama dana, obavija me poput izmaglice i odjednom nestaje, zadirkuje me kroz Sunčeve zrake, ali kad pođem rukom ka njoj – divno odlazi. Odavno sam navikla na to neuhvatljivo, samovoljno biće, ali narušava mi raspoloženje jer se reči divno kotrljaju u mom umu, dok se ruka ne usuđuje da ih spusti na papir. Zato odlazim u mesto za koje mislim da može dati mojoj inspiraciji krila.

Napuštam grad i odlazim prirodi, jer njena veličanstvenost pruža osećaj potpunosti; znate da niste sami. Vozim se sa njim na zadnjem sedištu i smešim se njegovim pokušajima da me nasmeje, jer misli da se, poput kakvog deteta, durim i gledam tvrdoglavo kroz prozor. Istina je da duboko u sebi osećam nemir. Sprema se bura, talasi udaraju o čvrstinu mojih rebara, šavovi spadaju dok se neke stare rane otvaraju i ističu. Prolazim pored kuće koja mi je zadavala dosta bola i ne mogu da je ne pogledam, dok stežem njegovu ruku, jer on jeste zadnja stvar koja drži moju glavu van vode. Spašava me od utapanja, iako toga nije svestan.

upsocl.com

Odmah po dolasku, odvajam se od svog izvora svetlosti, jer osećam da se moja inspiracija boji mračnim bojama. Neće mi otvoriti svoju čudesnu kutiju saznanja, dok se krijem iza bedema, oklevajući da pružim korak. Čovek ne pruža potpuni potencijal ispod staklenog zvona. Ruke pune žuljeva daju plodove, izmorene noge pružaju mogućnosti, a budan um daje rezultate.

Zato zovem svoju inspiraciju na kafu. Znam da voli boje, cveće, stare predmete i plavo nebo iznad sebe. Sedim i čekam pravo vreme kada mogu osloboditi svoj duh od kaveza sačinjenog od kostiju i mesa, kako bi pokupio sve osećaje koje jedan trenutak daje. A, onda, da se poput bumeranga vrati i prenese mojim venama svaki damar života.
Priroda je čudesna u svojoj organizaciji, u tom životu koji vodi van naših očiju i spoznaje. Čudesni smeh drveća kada nestašni vetar dotakne njihovo lišće, grubo se poigra sa granama ili svađa zemlje zbog vreline zraka koji ne mogu protiv svoje ličnosti, stvoreni da obasjaju i ogreju. Kako je čovek zapravo mali naspram svega! Kako se samo zavarava da ima uticaja, a telo mu je najtanja grana – lako lomljiva.

Ali, duša! Kao kad rosa pomiluje jutrom travu, tako priroda zastane i osmehne se čistoj duši i pušta je u svoje okrilje. Nebo namigne, zeleni list željan maženja padne u naše ruke,  Sunce raskravi led nakupljen u žilama, a beli leptir raširi krila u našem umu i mazno treperi. Budimo se. Dišemo.

Spuštam pogled i vidim da moja inspiracija sedi kraj mene i namiguje mi. Polako spušta šoljicu kafe i mogu da je čujem. Kovitlac reči u umu i srcu. Osećanja koja struje dušom.
“Ne budi slepa. Sad možes pisati. ” – kaže. Odlazi noseći sa sobom malo cveća, jer ne zna šta će je sledeći put zateći.

Voda u mojim plućima se smanjuje, napetost napušta moje telo, ali krivica udara o moj um. Znam da grešim, dok idem svom izvoru. Krivica je tu, jer ta svetlost ne zna svu moju tamu, ne zna zbog čega bežim, zašto sam van njegovog domašaja, iako me ima. Pristala sam na sve, osim na dozvolu da osvetli sve prostorije u mojoj duši. Ne želim da ima uvid u moje misli, krijem srce od njegovih očiju i jednim sam korakom van. Grešim, jer on to najmanje zaslužuje. Na svako moje otvaranje vrata za beg, on stvori prozor i čeka na drugom kraju.

Čeka da mi pomiluje kosu, kao sada kada mu prilazim, čeka da se nasmeje sa vrcavim iskrama u očima, da me pozove ludim nadimkom, da me iznervira i smiri u jednoj sekundi.  Čeka da sigurnim glasom kaže:
“ Čija si, ako moja nisi? “

Sapletem se na svakom koraku o njega, ogrešim se, jer odavno strepim da budem bilo čija – osim svoja. Ali , kada sasvim nesvesno, spusti svoju ruku na moju, dok udubljen priča o nečemu, čujem sve omiljene kompozicije. Nemir nestaje, mir se uvlači i liže stare rane.

Zato, obećavam da ću probati da se ne plašim, M.