IVANA LUKIĆ – U svemu što stvaram JYMENIK postoji

Ivana Lukić, poznata kao JYMENIK, R&B je kantautorka koja trenutno živi u Brajtonu, UK. Rođena je u srpskoj porodici u Engleskoj 1999. godine, ali se sa četiri godine preselila u Srbiju gde je započela svoje muzičko obrazovanje. 

Sa pet godina je počela da svira klavir, a svojevremeno je pisala i svoju muziku. Sa 18 godina odlučila je da se preseli za UK kako bi studirala kompoziciju.

Koristeći muziku kao način da iskaže emocije, ona priča iskrene priče iz prošlosti, govoreći o tugi i sreći koju je doživela. Njeni iskreni tekstovi, zajedno sa njenom specifičnom bojom glasa, privlače pažnju i dočaravaju emociju koja je prisutna. Podsećaju me na Aliciu Keys, na New York. Otvoreno nebo nad Bruklinom. Na neone. Noći bez odredišta. Miris života u večnim svitanjima. Na nas.

Ispričaj nam za početak – Ko je Ivana Lukić kada niko ne gleda?

To sam samo ja. Ivana je jedna veoma društvena osoba, koja je često van kuće, u pokretu, okružena ljudima. Osoba koja je društvena, ali kojoj su potrebni  momenti kada voli da se posveti sebi, kada joj je potrebno da bude sama. To mi je bukvalno kao neki “recharge”. Tada volim da gledam nerešena ubistva i teorije zavere, to mi je nešto prezanimljivo (smeh). Inače, u poslednje vreme najviše gledam TINY DESK NPR na YouTube-u, dosta je intimna atmosfera, pa mi pomaže da se opustim. Muzika koju slušam mi mnogo pomaže…Tako da kada sam sama kod kuće i kada sviram i kada pišem, neke stvari procesuiram i izbacujem iz sebe. Svi ti trenuci samoće mi dođu bas onako kao meditacija, kao lek. 

A ko je @JYMENIK? 

JYMENIK je persona koju sam stvorila kako bih se distancirala od ovoga što stvaram. Jako sam ranjiva, ali je mali broj ljudi pred kojima to zaista pokazujem. Nekako mi je onda lakše da sve to što stvaram plasiram pod tim nekim drugim imenom. Kao neki Alter Ego, otprilike. Tako da krenulo je iz toga, a onda je vremenom postalo nekako zanimljivije. Odvojim se od nekih svojih granica koje sam postavila da isprobam nešto novo. A iskreno ko je JYMENIK? I dalje sam u tom nekom procesu razvijanja, i ne mogu i dalje konkretno da odgovorim na to pitanje. Nekako kroz sve što stvaram, Jymenik postoji.

Šta ti okupira misli ovih dana: Neki projekat ili osećaj, ili oba?

Psihička rasterećenost – kao osećanje koji mi okupira misli ovih dana. Diplomirala sam, završila fax, presrećna sam zbog toga. I ovo leto i ovo lepo vreme, baš mi je uživancija…Takođe mi je u mislima projekat koji smo ja i moj dobar prijatelj Luis započeli u februaru mesecu, a koji je napokon završen i koji je izašao prvog jula. Nešto potpuno drugačije, što do sada nisam radila.

Konkretno, radi se o muzičkoj kompaniji “EMI Publishing” koja nas je angažovala da za njih uradimo četiri pesme. Projekat je bio takav da su nam oni dali samo žanr i tematiku, a sve ostalo je bilo na nama. Bio je to veliki izazov za mene i ja sam prezahvalna što su se baš nama obratili, i evo ne mogu da verujem da je nakon pet meseci konačno izašao. Na svim je stream platformama, tako da obavezno poslušajte.

I želela bih da najavim novu pesmu koja je izašla pre nekoliko dana – “Letting Go”, na kojoj sam vokal za drum & bass producenta “State Impact”-a.

Kako bi opisala današnju Ivanu petnaestogodišnjoj Ivani? 

Petnaestogodišnja Ivana je bila pakao! (smeh) Bila sam baš buntovni tinejdžer, i baš nikoga nisam volela da slušam. Mnogo sam se svađala sa mamom. Nisam volela da učim, idem u školu. Niko nije mogao da me natera da uradim nešto što nisam želela. Mama mi kaže nemoj da farbaš kosu, ja uzmem zeleni marker i ofarbam krajeve (smeh).

Onda sam se vremenom, nekako, samo smirila. Počela sam da razumem sva ta negativna osećanja, da ih kontrolišem, i oprostim sebi neke stvari koje nisam umela sa 15 godina, i mislim da sam postala dosta optimističnija, srećnija, pozitivnija… 

Sada sam u toj nekoj poziciji u kojoj i dalje ne znam šta će da bude sutra i gde će život da me odvede, ali nekako vidim jasan put ispred sebe… dok sa 15 godina nisam mogla ni da zamislim da cu doći do te tačke.

Tako da bih petnaestogodišnjoj Ivani rekla –  Ništa se ne brini, doći ćeš do svog mira, doći će sve na svoje, pronaćićeš sebe. Svaki dan je neka nova borba u kojoj sva svoja osećanja, svoj posao, sve te neke stvari… kako se hraniš, koliko izlaziš, koliko spavaš… sve to nekako konstantno preispituješ. Briga o sebi nije ni malo laka, ali definitino je sve to mnogo bolje sada, nego kada sam imala 15 godina.

Kakva je bila Ivana kao mala? (Iz ličnog iskustva mogu reći da osobe kojima je od rođenja podareno da stvaraju, uglavnom su deca koja ovaj svet gledaju drugim očima)

Kao mala, bila sam jedna energetska lopta (smeh). Počela sam baš rano da pričam i kada sam počela da pričam počela sam i da pevam. To je bilo to – nije bilo više mira u kući! (smeh) Uvek sam volela da animiram ljude, da budem u centru pažnje, dosta sam bila druželjubiva. Sa svima sam htela da pričam i da se družim. Onda sam vremenom sama počela da pokazujem interesovanje za muziku, za glumu, za performans, što je tada bilo jako čudno jer se niko u mojoj kući nije bavio time, niti je imao slična interesovanja, ali mislim da je deo te moje prevelike energije, i deo te hiperaktivnosti morao da ode negde, tako da, danas mi nije čudno da je sve zapravo otišlo u nešto kao što je performans.

Da li je inspiracija fiktivna ili je jasno osećaš? U čemu?

Ja sve što pišem – osećam. Uglavnom pišem o bolu, o malo bolnijim temama, nemam baš nesto vedrijih pesama. Inspiracija je stvarna, ali priče su fiktivne. Kada pišem, nikada ne pišem o jednoj konkretnoj osobi ili događaju. Inspiracija mi dolazi iz svakodnevnog života i iz stvari koje osećam i o kojima razmišljam, ali priče koje pišem, one su te koje su fiktivne.

London – Beograd. Kako bi kroz neke bitne momente opisala svoj život ili odrastanje na ove dve relacije iliti dva sveta?

Zapravo, živela sam na više lokacija. Rođena sam u Londonu, pa sam se onda preselila za Beograd. Onda sam živela u Čačku, pa sam se vratila za Beograd, i onda sam otišla za Brajton na fakultet. Dugo sam se osećala kao biljka bez korena. I na neki način mi je to smetalo. Bilo je kao – Jao brate, opet se pakujemo, opet idemo… Ali vremenom, počela sam da volim to. Naučila sam da se ne vezujem za mesta, vezujem se samo za ljude, i iz svih tih mesta imam prijatelje koji će mi to i ostati verujem, dugo, dugo godina. To me je oblikovalo takvom da sada imam stalnu potrebu da idem na nova mesta, da otkrivam nova mesta, da upoznajem nove kulture, nove načine zivota. Dugo sam imala tu želju da budem samo na jednom mestu, ali sada sam toliko zahvalna što sam imala prilike da tako živim da je sve to postalo jedan veliki deo mene. Sada se već posle dve, tri godine zasitim mesta na kome sam pa kažem sebi – Hajde pakujemo se, idemo… idemo sutra! (smeh) Smatrala sam dugo vremena da je biti biljka bez korena nešto loše, a zapravo je to bio deo prihvatanja sebe i načina života koji sada živim i koji ću živeti.

Da li se sećaš trenutka koji bio presudan da odlučiš da se baviš pevanjem i da naučiš da sviraš?

Momenat koji je bio presudan nije postojao. Od rođenja, podaren mi je taj neki talenat za muziku, i želja, i taj neki višak energije koji je morao negde da ode, a otišao je uprvo na to stvaranje.

Moji roditelji su inače ekonomisti. Sa mamine strane su svi talentovani za muziku ali to je neka druga generacija, niko nije imao interesovanja da se bave time, tako da me nisu ni gurali u to a ni učili tome.

Često razmišljam o tome koji je to momenat koji je presudio da se ja bavim muzikom. Osećam kao da je ovaj put mene odabrao, a ne ja njega. Kada smo došli ovde u Srbiju krenula sam u muzIčku školu. Imala sam pet godina. Tada sam počela da sviram klavir i moja profesorka, Magdalena Popović, previše bitna osoba, mi je na neki način omogućila, da kasnije nastavim time da se bavim. To je žena koja ima toliko ljubavi prema muzici da je uvek govorila da – kada svirate, svirajte sa emocijom, kad svirate osećajte to – i to je možda taj presudan momenat koji je od mene napravio izvođača. Životni put koji me je zadesio. Ljubav od malih nogu. I sva ta ljubav prema muzici koju je ona meni prenela.

Kako je nastala JYMENIK?

Taj proces stvaranja bio je jako dug. Moji prvi nastupi bili su na prvoj godini fakulteta. Nastupala sam sa pesmom “Bad Memory”, samo što je tada aranžman bio skroz drugačiji, akustičan i nekako više dark-jazz. Dugo sam mučila muku da pronađem producenta, jer kada si mlad artist koji nije još uvek oformljen, svaki producent želi od tebe da napravi ono što on vidi u tebi.

Dugo me nisu kapirali ljudi sa kojima sam radila, sve do momenta dok nisam upoznala Luisa, mog sadašnjeg producenta i sada već jako dobrog prijatelja. On je taj koji je mojim pesmama dao život. Stalno me pomera iz te moje komfor zone, što je strava, ali i dalje sam to ja, i zvučim kao ja. Luis je producent sa kojim sam radila i kome sam najviše verovala i kome verujem. Želela sam sam sebe da distanciram od posla i tada sam i odlučila da se neću predstavljati kao Ivana već kao JYMENIK. Do sada mi je najbitniji momenat  bila premijera na radiju “BBC Introducing”. Bila sam neizmerno srećna i zahvalna što sam dobila tu priliku da njima pošaljem svoju pesmu, toj sreći nije bilo kraja kada su se još dve pesme našle na njihovom radiju… U budućnosti će sve to biti na još većoj skali, ljudima se sviđa muzika koju stvaram, to mi je najvažnije, tako da planiram i u budućnosti da nastavim ovim tempom.

Let me know… Šta se „krije” iza moje omiljne pesme? 🙂

Drago mi je da ti se sviđa! (smeh) “Let Me Know” je pesma o slomljenom srcu. To je onaj momenat kada si svestan toga da znaš da u odnosu dve osobe neke stvari više ne idu, da su se potpuno promenile, i vidiš da nešto nije u redu… ta neka intuicija ti to govori, a ti samo čekaš da ti ta druga osoba kaže – Ej, kraj je… Pesma zvuči poprilično lagano, ne kao tipična, tužna ljubavna pesma. Napisana je u onom momentu kada ja nisam znala šta osećam i kako da se izborim sa svojim osećanjima i sa sobom, a ponos me sprečavao da kažem toj osobi šta mislim i osećam, pa sam odlučila da napišem to u pesmi. Sada, godinu dana nakon te cele situacije, mogu da kažem da su ta loša osećanja prošla, preživela sam (smeh) i imam dobru pesmu (smeh).

Koju poruku svetu želiš da preneseš svojim delima, pesmama, muzikom?

Sve što želim je da svojom muzikom “dotaknem” nekoga. Ako jedna osoba posluša pesmu, i ta joj pesma pomogne na neki način, inspiriše da nešto uradi u svom životu, u svom odnosu sa nekim, sa svojim osećanjima… to je sve što je meni bitno. To je sve što želim.  

Tvoji idoli u muzičkom životu? A u svakodnevnom?

Što se tiče idola, trudim se da ne idealizujem ljude, ali izvođače koji me inspirišu imam, kao i ljude koji su mi inspiracija. Što se tiče muzičara – to je Amy Winehouse, previše bitan, najomiljeniji izvođač; takođe volim H.E.R., Anderson Pakka, Mac Miller-a…  A što se tiče ljudi, moja najveća inspiracija ikada je moja mama, koja je najjači lik, moja najveća podrška i moj najveći fan. Moji prijatelji me inspirišu. Uglavnom su svi u nekim kreativnim sverama, i posmatravši njihov rad i način na koji rade na sebi, ono je što mene inspiriše da ja bolje radim svoj posao i budem bolja osoba.

Imaš li osećaj da se nekoj temi neprestano vraćaš u svojim pesmama? 

To su definitivno međuljudski odnosi. Komplikovani su i jako je teško funkcionisati sa ljudima. Neko moje doživljavanje međuljudskih odnosa i kako ja funkcionišem u tim odnosima jeste nešto o čemu najviše pišem.

Kako izgleda jedan običan dan u tvom životu?

Budim se poprilično rano. Već  oko 7, 8 ujutru sam budna. Popijem kafu sa mamom… uvek neke teme vodimo (smeh). Posle jutarnje kafe slede obaveze. Radim nešto bilo za fax, bilo za neki projekat. Sviram, vežbam, pišem… Koliko god sam prenatrpana poslom, moram da imam minimum tih sat vremena za druženje i viđanje sa svojim prijatljima. Dođem kući, opustim se, slušam muziku, uživam dok ne legnem da spavam… i opet je novi dan. 

Koja pesma ti je u glavi ovih dana?

Come through and Chill – Miguel ft. J.Cole & Salaam Remi

Kada bi mogla da biraš, koji soundtrack bi opisao tvoj trenutni život? 

Album “Back to Black” od Amy Winehouse mi je trenutni mood.

Otkrij nam nešto o sebi što bi volela da znaju čitaoci Vajba.

Mnogo volim životinje i mnogo mi je žao što trenutno zbog načina života koji živim, to što sam malo u Beogradu, malo u Engleskoj, nisam u mogućnosti da imam kućnog ljubimca ali definitivno ću ga udomiti kada budem bila u nekoj stabilnijoj životnoj fazi.

Koju predrasudu o sebi voliš da razbiješ kod ljudi?

Iskreno nisam upućena koju predrasudu ljudi imaju o meni, ali mnogo puta mi se desilo da upoznam nekoga i da mi taj neko kaže posle izvesnog vremena da je mislio da sam baš “istripovana” osoba (smeh). Drago mi je kada upoznam nekog i taj neko mi kaže – U brate, ja sam imao drugačije mišljenje o tebi, a baš si me pozitivno iznenadila. Eto to bi bila definitivno jedna od predrasuda.

Šta je ljubav?

Ljubav gledam kao najveći blagoslov, a u isto vreme kao i najveće prokletstvo. Smatram da je to nešto bez čega ne može da se živi. Ono što me je mnogo puta ubilo u životu jeste ljubav koju sam gajila prema nekome  ili prema nečemu što možda u tom trenutku nije bilo dobro za mene. Ali u isto vreme Ona me je sve vreme održavala i ona me u životu održava – ljubav prema muzici, ljubav prema porodici, prijateljima, partneru.

Šta smatraš svojim najvećim uspehom?

Moj najveći uspeh su ljudi koje imam oko sebe. Veliku podršku, razumevanje i ljubav imam od svojih prijatelja. Oni su uvek tu, da kada sam baš nisko dignu me gore i sve što radim podržavaju i moje postupke ne osuđuju. Nekako baš to što imam smatram da je retko i osećam da je veliki uspeh. 

Trenutak kojeg ćeš se zauvek sećati a obeležio je tebe kao kantautora?

Bio je to definitivno momenat koji se desio u Parizu 2015. godine. Imala sam 16 godina i tada još uvek nisam znala čime ću da se bavim. Jedan lik je svirao na ulici, oko njega je bilo dosta ljudi koji su ga slušali. Ja sam mu prišla iz neke znatiželje i upitala ga da li mogu da otpevam nešto sa njim. On je rekao da može, i predao mi mikrofon. Svirao je Adele “Someone Like You”, ja sam pevala pred svim tim ljudima i kada sam završila nastup, moja mama koja je bila tada sa strane prišla mi je i rekla mi – Ivana, ti moraš ovim da se baviš. Gomila ljudi mi je prišla da me pita ko sam, čime se bavim, odakle sam i to je definitivno uticalo na sve što se desilo kasnije, na sve ono što sada radim i čime se bavim. To je bio taj momenat kada sam definitivno odlučila da odem na fakultet i bavim se kompozicijom.

Planovi?  

Planiram master studije, da se još više usavršavam u polju kompozcije, i to će krenuti od septembra meseca. Takođe možete očekivai još dobre muzike od mene u avgustu. I dalje nastavljam da snimam, radim i pišem svakodnevno… Takođe, nameravam da nastavim saradnju sa kompanijom “EMI Publishing”, i bavim se njihovim projektima, pa ćemo videti kuda će me put odvesti… Imam planove i za leto, da sa prijateljima odem na jezero Perućac, tako da mi je plan da da lepo proslavim završetak fakulteta i da uživam. 

Kako bi metaforički u jednoj reči opisala svoj vajb?

MOODY

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 

the best view is us obviously

A post shared by JYMENIK (@jymenik) on

Za sam kraj, prenosimo vam reči koje je Ivanin najbolji drug, Vuk Živić, poželeo da podeli sa nama:

“Kada sam je upoznao prva asocijacije mi nije bila muzika, nego vesela osoba. Upoznali smo se u jednom kafiću na Dorćolu, dan posle žurke na kojoj smo bili zajedno (izgleda :D) Ona za mene predstavlja osobu koja je jaka, svesna sebe i nije pi*ka. Dosta toga smo prošli zajedno, i slobodno mogu da kažem da pored muzike koju divno piše i izvodi, ima veliko srce i ume da voli. 

Voli da bude u centru pažnje jer, ona jeste centar pažnje! Nećemo da je hvalimo više, pustimo čitaocima da zamisle karakter i harizmu koju ova devojka poseduje!” 

Veliko hvala mojoj Ivani.


Prethodni tekst
Sledeći tekst