Motel spoznaje

0
844
Motel spoznaje

Ovog petka sam u motelu, malo bi vam značilo da kažem u kom. Zamislite neko mesto u koje idete da budete sami. Gde želite ponovo da se rodite ili uništite – vaš izbor. Vi možda imate to jedno i jedino mesto, ja svoje pronalazim u hodu.

Dobijam ključ od svoje sobe koja, kao što možete pretpostaviti, nije ostvarenje sna. Recimo da je sve prosečno. I da, moguće je da se vrata ne mogu zaključati, da zidovi imaju nezdravu boju, a i lampa kraj noćnog stočića ne radi. Ali krevet! Ogromni, mekani krevet. U trenutku kada se bacim na njega, obgrljuje me sa svih strana. Pufnasto čudo. Deluje tako utešno, snažno i mami  da život provedete na njemu.

Dok bi se neka dama možda zgrozila, graciozno pokupila svoje stvari i izletela, ja ostajem tu gde jesam jer, priznajem, nikad nisam bila materijal za damu. Kada bi mi rekli da sedim lepo i ćutim, leđa bi se sama od sebe pretvorila u violinski ključ, dok bi moja usta krenula u brbljanje duže od Homerovog napora da stvori delo “Ilijada” ili svih njenih stranica. Zato ostajem tu gde jesam, jer znam, prosto znam, da nesavršenost samo čeka dovoljno strpljivu osobu, kako bi joj pokazala, u odsustvu površnih, koliko je zapravo lepa. Ona podstiče da osecaš.

Ali, nisam ovde da bih opisivala enterijer jednog motela u Srbiji, naravno. Biram ovo mesto, udaljeno i odbačeno, da se suočim sa sobom. Sa činjenicom da sam se na nekom delu puta izgubila, ne prepoznavajući više dobro od lošeg. Da pokušam da dam svom strahu ime, a svojim demonima oružje, jer sam ovog puta pripremljena. Bar tako mislim.
Zato, kada se spustila noć i kiša počela polako da lupka svojim malim nogama, spuštajući se kroz nebeski tobogan, čekala sam momenat spoznaje. Prekrivena sopstvenom kožom, ljudi, jedinim najznačajnijim brendom koji morate da znate kako da podnesete i iznesete, uz čašu belog vina i cigaretom koja već kreće da prži moje prste, tupo sam gledala milovanje kapljica sa udolinom prozorskog okna.

Problem je što ne mogu da se setim. Ne mogu da se setim kakva sam bila pre i to me muči. Znate kada dođu osobe u vaš život, izmene ga iz korena, a zatim odu? A, vi niste isti nakon toga. Pokušavate da se vratite sebi, onakvim kakvi ste bili, ali ne možete. Ta vaša ličnost je otišla sa njima. Kao kad oljuštite narandžu ili slomite orah, te plodove bezbrižno i srećno strpate u sebe zadovoljavajući potrebe, a ono što je ostalo odbacite. Slično tome, kada deo vas nestane zajedno sa nekom osobom koja je projurila autoputem vašeg života, sve što ostaje je obično ljudsko telo. To telo sada mora da upozna novu osobu koja se potom rađa. A, tom novorođenom, sve je neznano i svi ti međusobni dodiri spajanja nisu tako prijatni. Spajanje duha sa telom zna da boli.

Nepoznato mi je šta je stvarno ove noći, niti ko sam. Ljudi koji me znaju odavno, zapravo gledaju u poznat lik, ali sasvim drugu dušu. A pred novim ljudima, krijem ono što jesam, jer je lakše složiti se sa nekim naslikanim portretom koji daruju, misleći da sam to ja, nego rasparati niti pogrešnog shvatanja. Ove moje ruke deluju drugačije kad pođu da skinu gumicu sa kose i prođu prstima kroz nju. Deluju otuđeno kada navlače različitu odecu na telo, a ono nekad ne voli njihov dodir. Kaže da me ne zna.

Zato sam večeras tu. Da se podsetim kako izgleda kad se iznova zaljubis u sebe. Kako da ljubim pogledom sve što vidim u odrazu prozora pod crvenim neonskim svetlom, kako da izlečim nežnošću sve ožiljke nanesene duhu, kako da nateram misao da ponovo procveta u svojoj divljoj lepoti. Da se setim devojčice koja voli prljave šale, glasan smeh, ironiju, film “Snatch”, belu šolju vruće kafe, koja se baca cela u reku ljubavi. Koja je uvek verovala. Da odbacim ovu ućutkanu, neshvatljivu. Iako je i nju, baš takvu, neko voleo svom snagom. Jedan strpljiv čovek koji je video daleko više od drugih.
Ali kad svi odu, iako ste ih voleli, pustite da i vi odete sa njima. U zaborav. Dopustite sebi da budete baš onakvi, kakvi ste predodređeni da budete. Savršeno, nesavršeni.

Uvlačim se pod teške nabore prekrivača, zadovoljna ovom malom neshvaćenom sobom. Svedok je mog ponovnog života. Na kraju, neću imati Pariz, samo mozaik snova zatočen u mom telu.

Na kraju, ipak imam sebe.

“Life has a funny way of sneaking up on you
Life has a funny, funny way of helping you out.”

Fotografije: @ludeshaz, pinterest.com, pillowfights.gr