Milenin pustinjski pohod Mesečevom dolinom

Odmah nakon Borisa Jovanovića nastavili smo da se družimo sa našim omiljenim domaćim fotografima i njihovim putujućim iskustvima. 

Ona ima dugu crnu kosu, upečatljive zelene oči iza kojih se krije jedan slobodarski svet. Specifičan pogled na život opsednut ljudima i portretima, njihovom emocijom koju odaju jednim običnim pogledom. Devojka toplog srca koja tako milo i sa prepuno značaja priča o svojoj poridici i šta joj u životu znači, a zatim isto tako i o svojim prijateljima. Ona je Milena Popović, beograđanka poznatija pod Instagram imenom @_milamia_. Sa aparatom u ruci, ona stvara mala, a ogromna čuda. 

Već u neformalnoj komunikaciji koju smo vodile kako bismo se dogovorile za mesto i vreme nalaska, imala sam osećaj da je odavno poznajem. A doživljaj se nije promenio ni kada smo se našle, zapravo, naredna 2h nismo prestajale sa razgovorom, i tako napravile već sjajan uvod za priču koju ćete sada čuti. U jednom momentu shvatile smo da se ovaj preslatki dorćolski lokal u kom smo se nalazile zatvara u 20h, pa brže bolje počele sa onim zbog čega smo se i našle –  intervjuom. 

Odlučila se da sa nama podeli svoje iskustvo iz Jordana, života u pustinji gde je provela mesec dana na pesku, okružena beduinima. 

Vajb Magazin: Hajde Milena da mi sada pređemo na stvar! Kaži nam za početak kako si odlučila da odeš baš u Jordan?

Milena Popović: Otišla sam poslovno. Prvi put u životu radila sam na filmu. Iako nisam završila fotografiju koja je oduvek bila sastavni deo mog života, ni slutila nisam da će mi jednoga dana postati posao i da će me dovesti do filma. Potrefilo se da je u pitanju neverovatan splet okolnosti – domaći film, snimanje u Jordanu, odlazak sa produkcijom u novu avanturu i život u pustinji. Kockice su se namestile da sve bude nekako nerealno, a meni je evo i dalje sve to šok. 

Da mi se nije pružila takva prilika, Jordan bi mi verovatno bio na listi željenih destinacija, ali bih iskreno pre birala neke druge lokacije. Verovatno bih otišla kao i drugi, turistički na pet dana, a ja tako ne volim turističko ništa. Volim da osetim dušu svakog mesta bez ikakvih ograničenja. Retko kad svoja putovanja unapred planiram, poznata sam po tome da se kod mene to nikad ne zna i da je normalno spakovati se u roku od pola sata i krenuti. Zbog toga danas pričam o pustinji i životu u njoj iz nekog drugog ugla koji se retko može turistički doživeti. Za sve je potrebno vreme, a retko kome je baš to vreme danas pruženo.

Možeš li da nam otkriješ koji se film snimao?

Naravno. U pitanju je film o Svetoj Petki, koji tek treba da izađe. Autor je Ljiljana Habjanović Đurović, jedna od naših najpoznatijih i najčitanijih spisateljica, a film je režirao njen sin, Aleksandar Hadži Habjanović. Imaćete priliku da ga gledate za manje od godinu dana i verujem da će vam se svideti.

Kakvi su ti bili prvi utisci kada ste stigli u Jordan, a kako su se oni posle vremenom oblikovali i menjali? 

Mi smo došli spremni na to da je Jordan kraljevina, druga dimenzija, kao i da se stanovništvo deli na ekstremno bogate i ekstremno siromašne (neobrazovane). Na prvi pogled i jeste tako, ali ekipa koja je sa nama radila na filmu razlikovala se od tipičnih Jordanaca. U pitanju je mlada ekipa koja radi u svetu filma, susretali su se sa raznim ljudima širom sveta. Star Wars, Marsovci i mnogi drugi snimali su se baš na ovoj lokaciji. 

Mi smo živeli sa 30 Jordanaca, a nas je iz Srbije bilo oko 9/10, tako da sam imala priliku da maksimalno skontam njihovu kulturu. Bila sam među njima, upoznala prave beduine koji žive u  pustinji kilometrima daleko od civilizacije. Prvo veče, imala sam utisak da su to sve klinci, a zapravo nisu. Raspon godina išao je od 25 do 40 godina. Nas 30 bili smo koliko toliko uigran tim… ili društvo na ekskurziji. Prva tri dana se suštinski ni sa kim ne znaš, posle toga prirodno postaješ deo ekipe. U Jordanu žiivi 90% muslimana i ostatak hrišćana, a čitava produkcija mahom je bila hrišćanske veroispovesti. Zato sam, između ostalog, očekivala da će sve biti ekstremno, kad ono, međutim… “Šta ćete da pijete?” bilo je prvo sto su nas pitali. Tamo je do  alkohola teško doći, čak je u nekim gradovima i zabranjen. Da bi kupili flašu vina morali smo putovati peko sat vremena kako bi došli do civilizacije, tačnije prve prodavnice. I tada nam je bilo omogućeno samo jedno piće po čoveku. Iako nismo njihovi državljani, za sve su važila ista pravila. Tako da se svako vecč putovalo gore-dole. Uglavnom je to radio muški deo ekipe. Moram priznati značilo nam je posle čitavog dana provedenog na pesku da nas nešto osveži. 

Kako je izgledao jedan vaš dan? Sve nam ispričaj! (smeh)

Život je tamo totalno drugačiji. Dan ti prođe neverovatno brzo, sve ti je novo i drugačije. Umelo je biti i naporno zato što smo radili 12h, a noću spavali po 3h. Doduše, ja sam spavala tri sata, to je bio moj izbor. Kako da propustim casu vina posle napornog dana? (smeh)  Pametni ljudi kao što je Hadži, imali su neki red. 

Imao si dane kada bi radio ujutru, pa se samo ubacio u noć, i onda izgubiš pojam o vremenu. Pritom je meni bilo najlakše, zato što sam ja fotograf. Kada se snima neka scena ceo dan u pećini, ja ufotkam par kadrova i onda se zezam sa Jordancima, učim njihov jezik. Naučila sam za nedelju dana preko 20 reči i onda sam se po čitav dan šalila. Prvih nedelju dana imala sam  toliko energije da sam svašta radila, od vožnje kola po pustinji, do upadanja na set istim. Pentrala sam se gde sam stigla i mogla, ali su mi i to zabranili (smeh). Zanimljivo je kada te putem razglasa zovu da siđeš zbog bezbednosti, a ti ne možeš da im objasniš da se gore osećaš najbezbednije (smeh). 

Šta uopšte od stambenih objekata postoji u pustinji? Gde ste vi živeli tih mesec dana?


Tamo imaš samo bungalove, oni su smešteni usred pustinje. Imaš organizovanu hranu, kuvare i to ti je to.  

Kako izgledaju ti bungalovi kad uđeš unutra, je l’ su opremljeni svime što ti je potrebno ili?

Izgledaju odlično! Mogu reći kao solidna soba u nekom hotelu. Struja i topla voda usred pustinje, ne zvuči baš realno. Klima ti je potrebna, preko dana je toplo, uveče je hladno. Mi smo doduše bili u novembru, preko dana sam bila u majici i šortsu, uveče u zimskoj jakni i džemperu. Spavala sam sa upaljenom klimom koja me je grejala. E sad, može da se desi da je nama bilo hladno i zbog toga što smo bili neispavani. Za mesec dana takvog života nama je bilo sasvim dobro i dovoljno. 

Reci mi, izlaziš iz tog svog bungalova, i oko tebe sve je pustinja, kakav je osećaj?

Pustinja Wadi Rum, ja do sada ništa lepše videla nisam. Mi smo bili tamo skoro mesec dana i mogu ti reći – nisam je se nagledala. Wadi Rum nije pustinja kakvu ti očekuješ, nije kao sa slika iz Egipta gde se sve konstantno žuti. Ne, ovo nije nikakav Egipat, ovde su boje nestvarne…P.S. Nikada nisam bila u Egiptu, ali sama pomisao na pustinju su mi fotografije sa letovanjaa koje viđam po društvenim mrežama. Srbi vole Egipat. 

Ono što cu pamtiti zauvek jesu tonovi koje sam doživela posmatrajući je dok Sunce izlazi i zalazi. Smena boja kroz vreme, od braon do crvene, pa onda ode skroz do neke žute, ali ta braon boja se prosto konstantno menja. Svaki deo dana je nešto drugačije. Da sam otišla turistički nikada ne bih stigla do ovih lokacija, ne bih mogla sve to finansijski da iznesem, ne bih znala ni gde treba da idem, a ovako sam imala priliku da na jednom mestu provedem i po nekoliko sati i pratim kako se boje prirode menjaju. 

Zašto je meni ova pustinja tako posebna – zato što je Ona Mars. Ja nisam bila na ovoj planeti. Ja uopšte nisam bila na planeti Zemlji. 

Za nju kažu i da je dolina meseca. A meni, kao nekome kome je omiljena životinja vuk i već imam mesec na sebi… Jednostavno, kapiram da ne mogu rečima da opišem ono što osećam i kako sam doživela, nadam se da će fotke to bolje prikazati.

Da li ti je u početku bilo čudno što si svaki dan, po ceo dan okružena tolikom količinom peska? 

E, sad, ja ne znam da li je to do mene, ali ja se svuda momentalno prilagodim. A sve strano mi je zanimljivo. Od muzike, do hrane, druge kulture, svega. Ako mi je negde lepo spavaću i na drvetu. Samo mi obezbedi kafu i ja sam srećna. Tako da kada sam stigla u jordansku pustinju, nisam od starta bila WOW, postala sam svesna šta sam doživela bukvalno tek kada sam se vratila.

Jako volim da upijam oko sebe. Iako sam fotograf, ne volim odmah u startu da beležim kadrove. Ne volim ni aparat da nosim kad hoću nešto da doživim. Generalno volim da odlazim, da putujem. Nikada ne bih otišla iz Srbije za zauvek, ali da odem i da me nema na neko vreme –  ODMAH! 

Da li bi se vratila ponovo u pustinju?

Razmišljam sad… Volela bih još jednom to da doživim. Mislim da bi pet dana bilo sasvim dovoljno da vidiš sve i ne radiš ništa. Jer, mi dok smo snimali film, radili smo po 12h dnevno i onda tih mesec dana boravka faktički ni ne osetiš kako bi osetila kada bi otišla ovako turistički. Ne znam ko bi izdržao tolliko sati i dana na jednom mestu.

Gde i kako žive tradicionalni beduini?

Beduini se mogu videti svuda, ima ih na svakom koraku, ali mene su radovali pustinjski. Vodila sam se logikom da su drugačiji – i bili su. Za sobom su skoro uvek ostavljali trag, bilo ćilim, bilo prazne flaše koje su se mogle naći na tim njihovim planinama koje su nalik stenama, ulubljene od vetrova. Mi smo imali čoveka kog smo plaćali da pregovara sa beduinima, kako bismo dobili dozvolu da dođemo na određenu lokaciju. Ti ne možeš tamo svuda slobodno da se šetaš i kao “e, ja snimam film, vozim se i evo baš ću ovde da se zaustavim”, toga nema. Imali smo beduine kao vozače i kao statiste koji su na snimanje dovodili životinje. Ali meni su više bili zanimljiviji oni što se iznenada pojave. Tako se jednom prilikom pojavio deda koji me je naučio par njihovih reči među kojima je bila ŠIP ŠIP – papučo! (smeh)

Građa im je drugačija, nekako su im skraćene noge a osmeh razvučen od uva do uva. I sve je to simpatično dok se ne setiš da oni imaju dva suda, državni i plemenski. I da u plemenskom muškarac može da ubije ženu, a da za to ne odgovara. Beduinsku ženu, ženu koju ne vidiš i ne smeš da vidiš. U jednom trenutku imali smo i bebu na setu. Stigao je auto koji se parkirao par kilometara od nas. Unutra je verovatno bila žena sa bebom, ekipa je otišla po bebu, beba je data, žena se nije videla. Čudno je, jer žena ne zna ni gde daje bebu, pa ni kome… beba se snima, a majka je tamo negde i ne sme da se vidi uopšte, nema pravo.

Sama njihova orijentacija u pustinji koja lako može da te proguta je fenomenalna. Jedina opcija da ne skreneš sa svog puta jeste da dobro poznaješ svaku planinu sa strane koja služi kao orijentir. 

Grad je već drugačiji, to su beduini koji su se naselili u civilizaciju. Žene se mogu videti na ulicama, ali se i ovde brak sklapa iz interesa, 90 posto brakova im je ugovoreno.

S obzirom da žena kod njih nema maltene nikakva prava, kako se beduini odnose prema inostranim ženama, kako su vas tretirali?

Često su nas posmatrali sa strane i bili tu kada zatreba, malo ko je znao da komunicira na engleskom, tako da smo se sporazumevali osmehom ili rukama. Bili smo u prolazu i mi njima i oni nama. Fokus sa beduinima nije bio na ličnim vrednostima, već na zaduženom zadatku.

Ono što sam ja doživela, a da se tiče odnosa prema ženi jeste pozdrav. Na pauzi, kolegi i meni je prišao čovek od 50 godina, za koga smo već imali šale kako će me kidnapovati i prodati. Ja rekoh “Valjda neće da me proda”, dok su drugi dobacivali “Milena, dve kamile i ti ideš” (smeh). Dolazi on, prilazi mom kolegi Luki, predstavlja se i pruža mu ruku, a onda prilazi meni, takođe pruža ruku, ali me ne gleda. Ja dobacujem Luki kroz smeh “Ovaj ipak tebe vreba”. Zapravo, kod njih važi pravilo da oni ne smeju da pogledaju drugu ženu, tuđu ženu. S obzirom da ja stojim pored Luke, on može da pomisli kako sam ja njegova žena, a možda i nisam, njega to ne zanima. Njegova kultura je da se tuđa žena nikako ne gleda. I on to poštuje. Ne mogu reći da mi je bilo prijatno.

Kako žive mladi u gradovima? Da li imaju pristup internetu?

Ne znam tačno kako im funkcioniše internet, društvene mreže im nisu zabranjene, samo u pojedinim mestima ne mogu da zovu sa određenih aplikacija jer im država ne dozvoljava da ih koriste. Najviše koriste Fejsbuk, mislim da se tamo najviše dopisuju. Fascinantno mi je kad neko od njih objavi sliku, tada nastane lavina komentara od 300 srca. Stalno jedni drugima ostavljaju takoreći lepe poruke i ono što je zanimljivo uvek pišu na engleskom, retko ko online koristi njihov jezik. Jako su emotivni, verovatno im je to jedini način gde se mogu izraziti, jer im je u realnosti sve uskraćeno. Nisu slobodni, koliko god se svest i kod njih budila i bunt postojao, u javnosti su isprogramirani. Što se tiče života u gradu mislim da sve zavisi od samog statusa. Neka deca nemaju sredstava da se školuju, dok druga jedu u skupim restoranima.

Kako bi opisala generalno njihov mentalitet?

Kad pomislim na njihov mentaliltet prva asociacija mi je SLOBODA koju oni nemaju, a mi i te kako imamo. Slobodu na osnovne stvari koje ispune dan i napune baterije spontano. Slobodu na sopstvene emocije.

Kad sam prvi put doživela te šokove, samo sam rekla sebi, “osvesti se Milena, oni svi tako funkcionišu”. Nema šanse da ti njemu kažeš kako se ne buniš, ma gde da se buni… Oni su tako rođeni, meni je trebalo vremena da to razumem, jer sam imala osećaj kao da im je neko oduzeo slobodu… i jeste, ali njima je to normalno, na to su navikli. Jeste da oni jako žele da pobegnu i ne vole svoju državu uopšte, ali nekako većina ipak ostaje u njoj… a i gde će, verovatno i ta nemaština, strah gde da odem ih jos više sputava. 

Ono što je meni bilo zanimljivo jeste to da su dosta koraka iza nas. Kada upališ njihov TV oni tamo imaju samo tri programa gde ide samo politika, nemaju ništa drugo. Svi slušaju njihovu narodnu muziku, uz nju se jako vesele, samo dvoje troje ljudi zna ponešto inostrano i to što je strano je na primer Eminem, kog si ti slušao u srednjoj školi. Puštaju ponekad neke letnje hitove koji se provlače, ali vidiš da su totalno drugačiji. Oni takođe imaju i taj momenat opuštanja kada se okupe oko vatre i zapevaju tu njihovu narodnu muziku. Fascinantno je bilo kada su krenuli da pevaju Čolinu Čaje Šukarije, samo naravno neku njihovu verziju, na šta smo se svi smejali i dobacivali im “to je naša pesma”.

Takođe, jako je čudno što te svi oni gledaju kao da te vide prvi put, a zapravo nije. Kod njih ima dosta stranaca, rade sa strancima, ali oni su tako nekako izgubljeni. 

Nešto što te je kod njih posebno fasciniralo?

Mesec dana bili smo baš opušteni sa njima, bliski, i onda se dešava momenat da svi zajedno odlazimo u glavni grad Aman, civilizaciju… Čim smo ušli, njima se momentalno izraz lica promenio. Ti ne shvataš koji je to šok. Ja imam tu svest da ću sada da budem kulturna, ali njima se pogled promenio. Od cele ekipe u pustinji ja sam imala najviše prostora da se sa njima zezam i pričam. I sad, od svog tog njihovog sjaja dolazimo do toga da te gledaju hladno, bez reakcija. Zbunilo me je, mislila sam – “Šta se dešava?”. Kod njih vladaju takva pravila da mi ne smemo ni da se rukujemo na ulici jer bi oni odmah išli u zatvor i bili kažnjeni. Nema kontakata nikakvih, čak i kad si u braku, na ulici nema kontakta. 

Takođe, oni su bili šokirani što ja imam 29 godina, nosim prsten, a nemam muža. Kod njih samo muškarac može da ti kupi zlato i da ti stavlja nakit. Takođe, ja sam njima već bila stara, kroz zezanje su mi govorili da me ovde tako matoru neće niko ni kidnapovati. Pritom su to mladi sa filma, razumniji, savremeniji, mogu da zamislim šta bi bilo da sam upala negde drugde…

Isto tako, na primer, jedan od članova ekipe je dečko Saro koji ima kovrdžavu kosu i rep. Iako ima poreklo iz Jermenije, odrastao je tamo, ali on se svaki dan na ulici susreće sa komentarimai da žene nose dugačku kosu i da treba da se ošiša. Jela, naša šminkerka ima narandžastu, kratku, a ja crnu kosu. Mene niko nije gledao, svi su gledali u Jelu. Ne shvataš kakav je to pogled bio, ne kao začuđen, već osuđujuć. Tada sam shvatila važnost slobode koju mi ovde imamo.

Da li je mladima dozvoljeno da imaju ljubavni život pre braka?

Ja mislim da seksualni život ne smeju da imaju, na javnom mestu svakako ne smeju ni da se ljube, ni da se grle, ne može čak ni muž da te uhvati za ruku, napolju ništa ne pokazuješ. Ja sam se pitala kako i da li iskazuju emocije prema deci. Verujem da oni među sobom znaju ko se tu sa kim dopisuje, ko se sa kim zabavlja, ali na javnom mestu ništa to ne sme da se pokazuje.

Da li si pored pustinje i glavnog grada uspela još nešto da obiđeš?

Išla sam da vidim Petru – mesto koje je proglašeno za jedno od svetskih čuda, a koje bih ja menjala za dan u pustinji. Posetila sam je kao turista jedan dan, pešačila sam sa 300 miiona ljudi, sreli smo i Srbe. Ja kao fotograf nisam imala nijednom kadar od gomile drugih ljudi. Jeste wow, i jeste lepo, ali ogromna je gužva, bar je nas tada zatekla. Meni to nema dušu, od ove duše koju sam osetila u pustinji. Zapravo sam osetila Jordan kako je trebalo da ga osetim i srećna sam što sam imala tu privilegiju, jer ne možeš da je imaš ako ti se ovako nešto ne desi. Da me je neko pitao je l’ hoćeš da zameniš taj jedan dan i budeš ponovo u pustinji umesto da odeš u Petru, rekla bih mu da. Lepo mi je ono što sam videla ali emocije koje sam osetila, osetila sam u pustinji.

Videla sam i Mrtvo more. Međutim, nekako, sve te stvari koje sam videla na kratko bile su mi previše nešto što očekuješ turistički, što me nije fasciniralo. Da nisam bila na ovakvom putovanju vratila bih se i pričala bih ti sto posto o Petri, kao i da sam pustinju videla pola dana. Znam da svi koji su bili u Wadi Rumu, na dan, ostali su preoduševljeni iako su doživeli tek neki njen početak, dok smo mi bili u nekoj totalnoj dubini svega toga.

Ne možemo a da te ne pitamo – kakva je hrana u Jordanu?

Ja sam jako čudna po pitanju hrane, jer bilo je puno raznih salata, hladnih, a ja nisam neki ljubitelj. Ali zato sam se oduševila falafeu i rekla sam, kada se vratim nazad, samo ću to da jedem. Doduše nijednom na kraju nisam probala ovde kod nas (smeh). Ono što je zanimljivo jeste da imaju neki začin koji stavljaju i u tursku kafu i u hranu. Prvi dan ti je to tako zanimljivo jer ti bude neobično, a onda skontaš da oni to stavljaju svuda, i onda ti više nije dobro. Što se same hrane tiče, oni jedu sve isto kao i mi. Humus je naravno specifičan, u njemu smo se davili. 

Nešto što mi imamo, a oni nemaju?

Ono što mi je bilo fascinantno je da zelenilo ne postoji. Počne da ti nedostaje nakon nekog vremena kada oko traži da vidi zeleno. Oni su nas odveli u neku oazu, koja je služila kao scenografija za film… palme, parče zemlje koje su namestili, busenje koje jedu kamile, poneko drvo i reka na koju su nas posebno odveli da je vidimo, ali u u pitanju je zapravo bio malo veći potok. Sve ostalo je žuto… Ja bez prirode ne bih mogla.

Fascinirana sam i životinjama. Sve njihove životinje koje su nama bile na setu su isključivo bele. Arapski konj, to mora da se oseti. Ti kad maziš našeg konja, on je gladak i osećaš mu kožu, ovaj konj, ne… Ovaj konj je bunda, ti moraš da mu provlašiš ruke kroz gustu dlaku… i skroz je beo. Skroz bele kamile u pustinji… beli magarci, sove… sve što se tu provlači je belo. Pritom žive u prašini i ko zna šta jedu, a oni su beli. Takva je prosto njihova vrsta životinja tamo. 

Izdvoji nam barem jednu reč koju si tamo naučila?

Khalas. Jedna od mojih omiljenih reči sto u prevodu znači gotovo je, prestaje se sa radom, ali onako drčno. Kada su mi to otkrili danima sam ih na setu maltretirala (smeh). Svi nešto rade, nameštaju se za scene, i ja se proderem KHALAS i onda se svi ukoče i gledaju ko je šta pogrešio, svi prestaju sa radom. Meni je to toliko bilo smešno, pa sam stalno čekala priliku da se proderem KHALAS. Oni su hteli da polude od mene (smeh).

Učili su me sve i svašta, i sve su to bile normalne reči. Mi smo ovde bezobrazni i ja bih te verovatno prvo naučila da opsuješ, a kod njih toga nema. Oni nemaju tu slobodu da psuju, pa su njima onda razne reči, kao na primer ŠIP ŠIP (papučo) uvreda, kao da mu opsuješ nekog.

Postoji li neko koga ćeš posebno pamtiti?

Jedan dečak će mi zauvek ostati upamćen pošto sam jedan čitav dan pokušavala da mu priđem na sve načine, samo da bih napravila njegov portret. Kad kažem priđem, to bukvalno znači to, da skroz priđem, pošto ja volim fiksne objektive, a to znači da nemam zum. A deci je najteže zapravo prići i fotkati ih, jer oni najbolje osete nečije namere. Kod njih samo čista energija i emocija prolazi. Ja sam je imala, ali mi je trebalo vremena (smeh).

I za kraj, kako bi opisala vajb Jordana u jednoj reči/rečenici?

Za pustinju – planeta Mars.

Generalno za Jordan kao državu – nepostojanje slobode.

Sve fotografije: Milena Popović