Nesvakidašnja priča o prijateljstvu između dvije veoma važne ličnosti 20. vijeka, vjerodostojno je prikazana u filmu Genius, autora Majkl Grandaža. Izvrsni Colin Firth je u potpunosti dominirao u ulozi najpoznatijeg urednika tog vremena, Maksvela Perkinsa, a Jude Law nam nije ostao dužan u prikazu lika čuvenog Tomasa Vulfa. Ne govori se mnogo o životu i djelu slavnog urednika, makar ne onoliko koliko je zaslužio, ali uspješnost njegovih ”otkrića” poznata je svim ljubiteljima riječi i ostavlja tragove u svjetskoj književnosti i dan-danas.
Centar zbivanja ovog filmskog ostvarenja zauzima duboka, senzacionalna prijateljska relacija između najpoznatijeg urednika tridesetih godina, i pisca Tomasa Vulfa, jednog od najznačajnijih autora američke književne scene. Maksvel Perkins je bio čovjek sa “detektorom” za dobru književnost, kvalitetan stil i snažnu emociju, što je malo koji urednik tog vremena mogao da prepozna i osjeti, naročito kod mladog pisca. Radio je u čuvenoj izdavačkoj kući Skribner, a od svojih kolega se razlikovao upravo po tome što je voleo da proučava mlade, neafirmisane autore, što je, na sreću svih čitalaca, dovelo do prepoznavanja književnih virtuoza poput Fitcdžeralda, Hemingveja, Vulfa i mnogih drugih. Perkins je stvorio novu generaciju pisaca, čitav opus jednog književnog naraštaja, on je brusio do kraja, do srži ulazio u rečenice, sve dok iz njih ne bi izvukao suštinsku misao, a nekako mu je polazilo za rukom da anticipira šta će čitalac da prihvati, shvati i prepozna kao valjano.
Ideja nije prepričavanje filma Genius, niti tumačenje pojedinačnih filmskih elemenata, već razdanjivanje važnosti Perkinsonove i Vulfove ličnosti, a naročito njihovog odnosa, kako u privatnom, tako i u poslovnom smislu. Ovaj film je pravo bogatstvo, prije svega zato što obrađuje ovakvu temu, duboko ulazeći u domen ogoljenih emocija, surovosti i realnosti jedne spontane i prave prijateljske priče, dirljivog odnosa između dva genijalca, koji jedan bez drugog možda ne bi bili toliko genijalni, jer su jedan drugome davali čovječnost i postajali čuveni Perkins i čuveni Vulf. Bitno je pomenuti da je Perkins bio značajan velikom broju autora toga vremena, ne samo onima sa kojima je sarađivao, i da je uglavnom sklapao prijateljstva sa “svojim piscima”. Sa Ficdžeraldom je ostao prijatelj do kraja života, bez obzira na piščevu sklonost opijatima, što je u nekom trenutku njihovo prijteljstvo dovelo do klimavog stadijuma.
Postoji jedno značajno pitanje u književnom svijetu, a tiče se važnosti urednika u piščevom životu, čime se između ostalog i gorepomenuti film bavi. I sam Perkins se često pitao da li je Vulfu pomogao da se izgradi, ili je naprotiv, unazadio njegov rad i talenat. Ali urednik kao što je bio Perkins, sa svojim žarom, zalaganjem i udubljivanjem u tekstove autora, definitivno ulazi u kategoriju urednika koji su gradili pisce, njihov književni identitet i kao suptilan, anđeoski glas ohrabrivao autore da budu bolji i zvuku iz sebe svoju iskru, koja će kasnije obasjati književne krugove. Sa Vulfom je to išlo malo teže, jer je Tomas bio pisac koji nije znao da obuzda svoje pisanje. Kada je prvi put došao kod Perkinsa, Tomas je priložio rukopis od 5.000 strana, siguran da će biti odbijen, kao što je i dotad bio slučaj. Preopširno Vulfovo pisanje odbijalo je izdavače, ali je Maksvel u tome vidio potencijal, pogodan teren da se oblikuje izvanredna priča i da svijetu podari još jednog neprevaziđenog umjetnika. Perkins je bio primoran da značajno skrati njegov prvi rukopis, i u procesu kreiranja i dorađivanja prvog teksta, urednik i pisac ostvaruju odnos koji se zasniva na neizmjernom uzajamnom povjerenju i vjeri u onog drugog.
Najdublje traženje u životu… To je traganje čoveka da nađe oca, ne samo po krvi i mesu, ne samo izgubljenog oca svoje mladosti, već sliku snage i mudrosti koja će zadovoljiti njegovu potrebu i biti superiorna nad njegovom gladi, sliku u kojoj vera i snaga njegovog sopstvenog života mogu da se sjedine.
Priča jednog romana, 1936
Tomas i Maksvel su bili potpuno različiti, makar se tako mogu doživjeti kroz film Genius i kroz druge izvore. Tomas je imao karakteristike “tipičnog” nesnađenog pisca, koji je uvijek zapitan nad sobom i svijetom, i na svoje upitanosti odgovore pokušava da pronađe u svojim tekstovima. Ali, nekad se čini da se u tome ne snalazi, i da zbog manjka discipline prilikom pisanja, gubi i onu nit koju je taman počeo da “plete” a njegov raštrkani privatni život je dodatno doprinosio zbunjenosti i izgubljenosti piščeve svijesti. Maksvel je svojom smirenošću, zrelošću i izgrađenim duhom uspijevao da vrati Vulfa na kolosjek. Njih dvojica čine se kao izvrsna dopuna jedan drugome, kao nastavak ekstremiteta na trup, gdje svako ima svoju funkciju, a jedno bez drugog su neupotrebljivi.
Potrebno je ozbiljno povjerenje da se dopusti nekome da izbaci čak 90.000 riječi iz rukopisa, naročito kod Vulfa, koji je bio sentimentalno vezan za svaku rečeničnu konstrukciju i u stalnom strahu da će se narušiti koncept njegove priče ako bilo šta promijeni. On je Perkinsu vjerovao, a Maksvel je znao na koji način da pridobije Tomasa, i to je činio tako što je duboko zaranjao u njegove tekstove, koji su predstavljali samo drugi oblik Vulfovog života i na taj način povezivao se sa piscem nekim nevidljivim energetskim kanalom.
I u filmu se osjeća raspon emocija, čitava priča odigrava se na terenu osjećanja, protkana emotivnim debaklom i uzdignućem. Otvoreno je nekoliko tema koje su izuzetno znakovite, ne samo za ova dva velikana, već i za cjelokupni književni svijet. Važnost mentora i važnost upliva prijateljstva u mentorstvo se pokazalo kao učinkovitija i bitnija socijalizacija, čak i od one primarne. Veliko prijateljstvo i poštovanje nije naružilo vrijednost rada i profesionalnost ni jednog ni drugog genijalca. Koliko god je Tomas raštrkao samoga sebe, bio je ponosan u svom poslu s Perkinsom, iako je Maksvel morao da vodi ozbiljne borbe da bi ubijedio Tomasa da izbaci nešto iz rukopisa. Ta tako važna tema mentorstva i prijateljstva postaje jasna kad izlazi prva Tomasova knjiga Pogledaj dom svoj, anđele koja postaje bestseler i dobija vrhunske kritike. To je bio njihov prvi, zajednički uspjeh, odjek, ne samo njihovog upornog truda, već dokaz i tek početni nacrt jačine koju nosi njihovo prijateljstvo. Tomasova druga knjiga O vremenu i reci doživljava još veći uspjeh, ali Perkins ovaj put gubi autoritet urednika i teško uspijeva da nagovori Tomasa da svoje izražavanje svede na granice normale, jer je Vulf u tom periodu sve više gubio kontrolu nad svojim pisanjem.
Njihov odnos u tom trenutku počinje da se rasplamsava, ono grandiozno prijateljstvo, koje je izrodilo ne samo ozbiljna djela književnosti već i dvije ličnosti, polako jenjava u naletima nerazumijevanja i potrebe da se sebi bude važniji od svega drugoga. Perkins je uspio da se nosi sa raznim fazama autora s kojima je radio, Hemingvejeva vulgarnost i pretjerano opijanje svakako su nešto što nije u Maksvelovom duhu, ali je uvijek nalazio načine da se prilagodi i razumije. Tomasova autodestrukvtivnost počela je da prelazi u bunilo, egocentrizam, besomučno je pisao stojeći, nije više znao da se obuzda, ne samo kad je riječ o pisanju, več i u emotivnom smislu. Bio je opsesivan, što je počelo da prelazi u neku vrstu patološkog, što Maksvel više nije znao da obuzda, a pisac mu nije ni dopuštao.Tomas je bio previše. Tomas je izgubio svaki osjećaj za druge, za Perkinsa naročito, i to je rezultiralo prekidom njihovog veličanstvenog druženja. Ostaje pitanje da li je snaga njihovog odnosna bila prejaka da podnese neke sulude periode njihovih života, a možda je konstantna prisutnost straha za onog drugog, dovela do gubljenja održivosti njihove relacija. Različitost shvatanja i doživljaja stvari svakako može da se uzme kao jedan od faktora, ali veoma mizeran, ako se sjetimo da je Maksvel bio tip ličnosti koji ne nosi u sebi impulsivnost i nerazumijevanje.
Vulf je umro prije Perkinsa, vrlo mlad, prije nego što je napunio 38 godina. Nakon upale pluća, doktori su otkrili da ima milijarnu tuberkulozu i da mu je ostalo jako malo od života. U filmu vidimo Vulfa kako u bolničkoj postelji traži hemijsku, i njegov poslednji čin pred umiranje je pisanje pisma Maksvelu Perkinsu. Tomas je pred sami kraj svog života osjetio da duguje Maksu, ne svoju književnost, već to što mu je bio potpora onda kad je mislio da se krug zatvara, što je njegov trud nadilazio sve ljudske granice, trud koji je zahtijevao veliku naklonost, ljubav i umijeće.
Perkinsova višestruka uloga u Vulfovom životu nije mogla da iskorijeni neke osobine iz pisca, ali to nije ni bio glavni zadatak. Urednik je od pisca napravio osobu, uzdigao njegov duh, podstakao ga da najmračnije suštine svog bića izrazi kroz svoja djela. Velika je tajna šta bi se desilo sa Tomasovim talentom da je naišao na drugog urednika. Nije ovdje samo riječ o veličanju Perkinsove sposobnosti i želje da pomogne Vulfu da se kompletira, i ne znači da je Vulf bio potpuno izgubljen bez Perkinsa, ali je vrlo važno imati u vidu koliko je jak i pozitivan uticaj Maksvel imao na Tomasa. Ne manipulativnog uticaja, već onog iskrenog, prijateljskog koje je u Tomasovom slučaju bilo nužno da bi uočio svoje vrijednosti i da bi ostao prikovan za zemlju, najviše koliko je bilo moguće. Tomas je apsolutno vodio život kakav je želio, a taj život se u svemu razlikovao od Maksvelovog, i tu je jasno da Vulfova buntovnička narav ne može, niti treba da bude ugušena, ali je Perkinsova figura u životu Tomasa Vulfa bila ona snaga, glas razuma i smjelost da se bude genije.
Ne treba osporiti ni Vulfov uticaj na Perkinsa. Kroz Maksvelove ruke prošao je ogroman broj autora, ali sa Tomasom je imao specijalnu konekciju. Ne u smislu da mu je podvlađivao, ili ga na taj način odvajao od drugih, prosto je među njima stvorila neka prirodna prijateljska komponenta koja je bila makar za nijansu važnija od ostalih. Da li je Tomas u Perkinsu vidio oca i moralni autoritet koji u svom ocu nikada nije pronašao, a Maksvel u Tomu sina, kojeg nije imao, pitanje je koje sigurno može imati potvrdan odgovor ako bi se ušlo dublje u psihologiju likova.
Maksvel Perkins je podjednako značajan za književnost kao i autori s kojima je sarađivao. On je bio onaj trenutak zanesenosti, onaj ideal i inspiracija o kojoj pisci pričaju, razbijač blokade i nevidljiva sila koja nagoni pisca da stvara. Perkins je bio potreba, i u mnogo slučajeva uzrok, a giganti koji su nastajali pod njegovim okriljem bili su u potrazi za tim glasom koji ih vadi iz očaja sa kojim umjetnik često ne umije sam da se nosi. Činjenica je da su pomenuti književnici svakako bili blago, ali da su uz Maksvela postali riznica.
