Knjige koje su mirisale na slobodu

Poslednje čestice prašine, oslobođene konačnim zatvaranjem knjige, otpuštanje nečega što se sve vrijeme teturalo između stranica. Kraj puta, života ili robije, početak slobode, različiti junaci, sa impresivnim sudbinama čiji preokreti izviru iz njihove samosvojnosti. Džojsovsko buntovništvo i Marinina smjelost razapeli su u meni sumnje i strahove, da bi Ilijin putokaz polako namjestio sjedište u koje se utone kad se prevaziđu sve unutrašnje borbe. Put slobode sa njim tek počinje, kao nastavak nedovršene rečenice, u budućnost koja je neizvjesna.

Portret umjetnika u mladosti je traganje i lutanje koje se postepeno pretapa u glas, koji očajno vapi za slobodom. Ono unutrašnje biće koje još uvijek ne razumije spoljašnji svijet, ali intuitivno zapaža da mu ne pripada, batrga se između socijalne dresure i sopstvenog identiteta. Način na koji je Džejms Džojs u prošlom vijeku prikazao opiranje malograđanštini i odbojnost sa kojom je prišao svim zahtjevima društva, dragocjen je za modernizam 21. vijeka, gdje se sve više gubi kompas i sposobnost za lični misaoni čin.

Praćenjem Dedalusovog razvoja, od samog početka, kada je uvučen u vrtlog uticaja, kako porodice, tako društva i crkve, pa sve do onog trenutka kada dostiže vrhunac svoje duhovne zrelosti i odbija da služi svemu u šta ne vjeruje, uočavamo čitavu etapu promjena u ljudskom senzibilitetu i neprestanih sukoba sa samim sobom. Čitava skala emocija, vrijednosti, posrnuća i uzdignuća ima jedan ključan momenat, koji se odnosi na motiv kraja. Kraj, ne kao definitivan završetak nečega, već kao zaokruženost jedne cjeline sazrijevanja i definisanja ličnih afiniteta i prisustvo konačne slobode. Stiven Dedalus je svako od nas, ne samo u početnom razvitku i periodu mladalačkih dilema, već i u kasnijim godinama života, onda, kada pomislimo da smo dodirnuli najvišu poentu svog bića. Za vrijeme čitanja, imam utisak da Stiven želi da napusti knjigu, da se probije kroz korice i da utka u čitaoca princip slobode, pobune i spremnost da se milioniti put suoči sa stvarnošću.

Zbirke Marine Cvetajeve mirišu na revoluciju, ženski, pjesnički glas, zbog kojeg je sve drugo oduzeto, bez bojazni kreira tonove kojima jasno ističe da je sloboda jedini hram u kojem se osjeća potpuno. Marina je svjesna da nosi veliki teret i da njena izdržljivost probija sve granice. Njena sloboda je drugačija od Stivenove, ona ne bježi u nešto novo, bori se sa onim što joj je nametnuto i stalno iznova uzdiže sebe samu.

Motivi u Marininim pjesmama aludiraju na stalni poriv za slobodom , na dovoljno jaku želju da se izmakne surovim okolnostima. Ona je morska pjena, krštena sred mora, ona je stranica pera. Svi ovi motivi u njenim pjesmama pulsiraju u čitaočevoj svijesti, mijenjaju tok daljeg odvijanja stvarnosti jer dovode do ekstaze, do egzistencijalnih pitanja i odgovora. Na stalna pitanja ko smo, šta radimo na ovoj zemlji, Marina odgovara vrlo jasno: Kroz svako srce, kroz svaku mrežu, moja samovolja će se probiti. Marina nije dozvoljavala da joj bilo šta ograniči slobodu, nije razumjela ljude koji sebi postavljaju granice, zato u svojim pjesmama i ,,promoviše” beskonačnost i nezavisnost, htjela je da svojim stihovima i čitaoce navede na ovaj put.

Photo by Aliis Sinisalu on Unsplash

Iako se javljaju iz redova ostarelih stranica, Stiven i Marina unose jednu sasvim novu, buntovnu atmosferu u život svih onih koji otvore svoja čula za njihove rečenice. Važno je razumjeti intenciju ovih autora i likova, jer je borba za slobodu neprekidna i stalna potreba svake duše koja želi da se usprotivi stegama heteronomije. Stalno vraćanje pomenutim knjigama podjeća nas koliko je bitna hrabrost da budemo ono što jesmo, i djeluju kao priručnik kako da spoznamo šta je to. Pa, i ako djeluje neostvarivo, trenutak kad se ovakve knjige istinski udahnu, kad se ključna pouka rezimira i njena težina bude shvaćena, tu kreće putovanje, koje je uvijek neizvjesno.

Uz Iliju se uči koliko je važno krenuti. Započeti putešestvije koje vode ka nečemu, traganju za onim boljim, koje mora negdje biti dostupno. Sam naslov romana Sampas, već udahnjuje slobodu. Na izgovaranje te riječi, čitalac na samom početku uspijeva da upliva u sampas, da teži ka dostizanju oslobođenja. Čitalac zajedno sa autorom pravi distancu između sebe i svijeta, pravi distinkciju koja je druga faza lutanja i traganja. U toj drugoj fazi, kad se već smjestimo u sjedište, kad smo mi s jedne, a svijet sa druge strane, tim pozitivnim lutanjem dobija se izbrušena ideja, želja, jasna vizija o tome šta je to beskonačno i nezavisno.

Sa Stivenom uspijevamo da osvijestimo potrebu za izlaskom iz čaure, Portret umjetnika u mladosti polako nas budi, doziva da saznamo bitnost ličnog integriteta, dok nas Marina postepeno uvlači u kotao saznanja da sloboda nije nedostižna, ali da se do nje dugo stremi, dok nas Sampas dočekuje u već umirujućoj fazi, kad se vrtlog stiša. Tad već znamo da prava pustolovina tek počinje, i da se mnogo puta iznova moramo odmetnuti u sampas, da je miris slobode otpušten iz knjiga ono što nas prati dok god smo spremni da budemo vođeni sopstvenim glasom i dok se upuštamo u izgnanstvo, sampas ili u stihove.

Anđela Bulajić
Anđela Bulajić
Producentkinja koja svoju suštinu vidi u pisanoj riječi. Pasionirani čitalac i ljubitelj svih kreativnih poduhvata, od kojih se osmjelila da se oproba u slikarstvu, grafičkom dizajnu i baletu. U pokušaju da objasni svijet poezijom i prozom, u idealnom univerzumu bavi se isključivo filozofijom i pisanjem, u onom realnom urednik je u izdavačkoj kući. U svakom slučaju, u svim varijantama udružena s knjigama, a u slobodno vrijeme dopusti i filmskoj industriji da je opčini. Sve što je okružuje koristi kao predmet inspiracije.